Preokretanje priče božićnog klasika “Divan život” pokazalo se kao pun pogodak u filmu “Daj mi sebe” (“The Family Man”, 2000.). Ovo nije prvoloptaška nova verzija “It’s s Wonderful Life”, već njegova prilično promišljena inverzija. Anđeo Clarence je u Caprinu remek-djelu pokazao suicidalnom obiteljskom čovjeku Georgeu Baileyju kako bi izgledao život bez njega, tj. što bi sve smrću izgubili i on i njegovi bližnji.
S druge strane, “Daj mi sebe” radi “twist” i zamišlja kakav bi bio život Jacka Campbella (Nicolas Cage) da je postao obiteljski čovjek poput Georgea umjesto prezaposleni newyorški broker. Glavnog lika Jacka upoznajemo na aerodromu 1987. godine. Na razglasu se čuje posljednji poziv putnicima za London kamo Jack leti na neko vrijeme zbog karijere.
“Bit će kao da nisam ni otišao”, tješi on djevojku Kate Reynolds (radijantna Tea Leoni; “Zločesti dečki”) koja ima “loš predosjećaj”. Nije to predosjećaj da će se srušiti zrakoplov kao u vršnjačkom filmu “Put bez povratka”. Kate se boji da ako Jack uđe u taj avion njihova veza potencijalno neće opstati. “U srcu osjećam da nije dobro da ideš”, iskreno će Kate i doda “Biram nas, važno je ono što imamo”, sugerirajući da su njih dvoje i njihova ljubav važniji od svega.
Ipak, Jack je otišao za London i 13 godina kasnije vidimo ga kao biznismena koji radi na Badnjak, živi u hotelu, nosi skupocjena odijela, vozi Ferrari, spava s manekenkama. Nije on toliko bezdušan kao neki drugi “scroogeovski” likovi u božićnim filmovima, ali “služi na čast kapitalizmu” i podatan je materijal za karakterni “makeover” kad se dvoumi bi li uzvratio poziv bivšoj djevojci, spomenutoj Kate, s kojom se zamalo vjenčao.
“Stara ljubav je kao stara porezna prijava, držiš je u ladici tri mjeseca pa baciš”, mudruje njegov vremešni poslovni partner (Josef Sommer) i Jack na kraju ne nazove Kate. Međutim, nakon što pomogne izvjesnom Cashu (Don Cheadle) i odgovori da ima sve što treba kad ga ovaj upita nedostaje li mu nešto u životu, Jack će, zahvaljujući ovom anti-Clarenceu, dobiti “uvid” u vlastiti paralelni svemir.
Na Badnjak će zaspati kao bogati poslovni čovjek, a na Božić se probuditi kao “family man” radničke klase iz predgrađa New Jerseyja u braku s Kate, dvoje djece i psom. Zbunjeni i u Cageovoj (“Arizona Junior”) interpretaciji pomalo munjeni Jack (do)živjet će alternativni život kakav je mogao imati da je ostao s Kate i da nije otišao u London.
”Je li ovo božićna šala?”, pita se Jack. Odgovor je negativan, premda “Daj mi sebe” koketira s (obiteljskom) komedijom u scenama Jackova nesnalaženja s mijenjanjem pelena itd., što Cage uživa dočaravati u “against type” ulozi nakon niske trilerskih (“Red Rock West”, “Zmijske oči”, “Osam milimetara”), dramskih (“Napuštajući Las Vegas”, “Između života i smrti”) i akcijskih uloga (“Hrid”, “Con Air”, “Čovjek bez lica”).
Izvor humora su i Jackove interakcije s kćerkicom Annie (Mackenzie Vega) koja misli da on nije njezin pravi tata, već stranac/izvanzemaljac, kao i njegovo življenje tuđeg života sa sitnicama što taj život znače, odnosno tranzicija/karakterna evolucija od poslovnog do obiteljskog čovjeka zaposlenog u prodavaonici guma.
Poanta tog “uvida” podrazumijeva da Jack nauči lekciju i spozna božićne, obiteljske i životne vrijednosti, postane ponizan, manje sebičan, isprazan i materijalistički nastrojen, nauči živjeti skromniji, jednostavniji, sretniji i (ljubavlju) ispunjeniji život.
Lekcija je u klasičnoj domeni božićnog filma i Cageov lik će shvatiti da sav novac svijeta ne vrijedi koliko “dome, slatki dome” obiteljsko gnijezdo i ljubav voljene osobe (Tea kao savršeno utjelovljenje žene nečijeg života), najviše u dirljivoj, istinski emotivnoj sceni kad Jack gleda snimku Kateine proslave rođendana na videokaseti i oči mu se otvaraju za sve što je trebao (u)vidjeti. No, “The Family Man” isporučuje tu lekciju u formi egzistencijalnih “što ako/što bi bilo kad bi bilo” pitanja, naslanjajući se ne samo na Caprin klasik, već i dvije godine raniji “Sliding Doors”.
Uz film gledatelj neminovno propituje i preispituje neke vlastite izbore i male/velike odluke u životu koje su mogle biti životno predodređujuće, razmišljajući o njihovim reperkusijama, nekim potencijalno propuštenim prilikama, što (ni)je postigao, što (ni) je možda moglo biti drukčije itd., dok ne uvidi bit da se treba zadovoljiti životom kakvog živi čak i ako možda nije onakav kakav je sanjao i biti sretan s onim što ima, iako se naizgled može činiti da to nije puno.
Pa opet, sve to je servirano na nenametljiv način od strane režisera “Gasa do daske” Bretta Ratnera (“Crveni zmaj”, “Velika krađa nebodera”, “Herkul”). Ratner nije Capra, niti je “Daj mi sebe” savršen kao “Divan život”, ali je daleko iznad generičkih studijskih proizvoda tempiranih za premijeru pred Božić. Bilo je to jasno na prvo gledanje filma u kinu “Karaman” i jasno je i danas.
Ako već to nije postao, “The Family Man” je u međuvremenu na dobrom putu da postane moderni božićni klasik, a svakako je, osobno, jedan od dražih blagdanskih filmova od 2000. naovamo, vjerojatno i najdraži iza “Love Actually”. “Daj mi sebe” može se s užitkom gledati dvije božićne sezone zaredom, bilo spontano na TV-u ili ciljano na VHS-u za potrebe ovog teksta, kao prošle godine i ove.
Više je razloga za njegovu opetovanu gledljivost. Kemija Cagea i Leoni je iskreća, film je razoružavajuće šarmantan, sentimentalan i romantičan, a isijava toplinom koja bi ugrijala i najhladnije srce u (pred)blagdansko vrijeme. Tijekom (i nakon) svakog gledanja “The Family Man” izaziva “feel good” raspoloženje i funkcionira kao emotivno uzdižuće iskustvo. To je odlika najboljih božićnih filmova.