Unuk iz “Princeze nevjeste” ne bi nijednom stopirao priču da mu djed za laku noć čita “Willowa” (1988.). “Willow” je još veća dječačka fantazija od “The Princess Bride”, većinski lišena “poljubaca”, ali i satire i autironije za odrasle. Zapravo, prije bi djed prekidao priču da razuvjeri unuka naćulenih ušiju kako junaci neće stradati, i to više puta nego u slučaju “Princeze nevjeste” s kojom “Willow” dijeli osnovni žanr i direktora fotografije Adriana Biddlea.
Posrijedi je nešto strašniji “fantasy” iz podvrste mača i magije, otprilike kao “Legenda” i malo više, dakle negdje na pola puta između “Labirinta” i “Conana”. George Lucas je kao producent i autor priče pomiješao mračnije bajke/fantazije braće Grimm i Tolkiena (“Gospodar prstenova”, “Hobit”), zajedno s vlastitim “Ratovima zvijezda”, “Guliverovim putovanjima”, pa i biblijskim aluzijama.
Zla kraljica Bavmorda (Jean Marsh; “Povratak u Oz”) djeluje kao “oživljena” vještica iz crtića, samo još potenciranije mračnosti i zloće, posebice kad čarolijom pretvori ljude u svinje.
Ona na početku filma zahtijeva da se umori sva novorođenčad u cijelom kraljevstvu, strahujući od proročanstva da će jedno dijete s biljegom, kad odraste, svrgnuti njezinu zlu tiransku vladavinu.
Dijete, djevojčicu Eloru Danan (glume je blizanke Kate i Ruth Greenfield), suosjećajna babica (Zulema Dene) krišom izvlači iz kraljevstva na molbu njezine majke (Sallyanne Law), položi u improviziranu košaru i pusti niz rijeku poput Mojsija da je ne dohvate kraljičini bijesni psi nalik mješancima vukova i štakora.
Elora će doplutati do sela patuljaka, gdje će je pronaći djeca mladog čarobnjaka u nastajanju Willowa Ufgooda kojeg iskreno i nadahnuto igra Warwick Davis. Upravo će Willow dobiti zadatak da odvede bebu na sigurno (“Sigurnost sela ovisi o tebi”), daleko od kraljice, tj. preda je nekome od ljudi tko bi se o njoj brinuo.
Na epskom herojskom putovanju, usporedivom s putovanjem hobita Froda i Bilba (“Sva bića dobrog srca trebaju tvoju pomoć, Willow. Izbor je tvoj...”), patuljku će se pridružiti ratnik Madmartigan u tumačenju Vala Kilmera, “vrućeg” od uspjeha “Top Guna”, te majušni pripadnici naroda zvanog Brownies (Kevin Pollack, Rick Overton), još manji od njega, veličine miša.
Junacima se za petama nalaze kraljičina garda, predvođena njezinom lijepom crvenokosom kćerkom Sorshom (Joanne Whalley, buduća i bivša Kilmer) i zastrašujućim generalom s kosturskom kacigom na glavi Kaelom (Pat Roach; “Conan 2”) koji izgleda kao spoj Skeletora, Dartha Vadera i Kurgana iz “Highlandera”, a do kraja avanture borit će se i s trolovima i dvoglavim zmajolikim čudovištem, vizualiziranim po mjeri “stop motion” efekata Raya Harryhausena.
Bitka svjetla i tame je dvostruka u “Willowu”. Borba se odvija na dvije razine, odnosno Lucas strašne likove (Bavmorda, Kael...) pokušava nivelirati smiješnima (Brownies). Svakako, “Ratovi zvijezda” su “template” za “Willowa” i lucasovski pečat se osjeća u filmu redatelja Rona Howarda, budućeg oskarovca (“Genijalni um”) i hitmejkera (“Anđeli i demoni”), dotad najpoznatijeg po “Čahuri”, koji je glumio u Lucasovim “Američkim grafitima” i godinama kasnije režirao blockbuster o mladom Hanu Solu.
Ovo je Lucas od “Star Warsa” do “Indiane Jonesa” (bijeg niz planinu i trenutak kad negativci naizgled ustuknu pred Madmartiganom, ustvari monstrumom iza njega, kao da dolaze iz “Ukletog hrama”). ”Ratovi zvijezda” su posredno pokrenuli trend “fantasy” filmova osamdesetih i “Willow” je trebao napraviti za fantazije ono što su oni napravili za SF-ovske “space opere”, ugledavši se pritom više u dječji “Povratak jedija” (predstavio “medvjediće” Ewokse), nego ozbiljniji “Imperij uzvraća udarac”.
Davis je, konačno, glumio Wicketa Ewoka, a u “Willowu” glumi junaka na tragu Lukea Skywalkera i vitla čarobnim štapićem umjesto svjetlosnog mača. Madmartigan je Han Solo mača i magije, Sorsha njegova princeza Leia s kojom će se romantično podbadati, ali ne toliko da “Willow” bude “film o poljupcima”, čak i kad Kilmer počne recitirati poeziju, dok su Brownies (malo iritantnija) inačica robota R2-D2 i C-3PO.
Kritičari su u realnom vremenu uspoređivali “Star Warse” s “Willowom” na njegovu štetu i nisu vidjeli ništa doli paralela među njima, niti moderni diverzitet ili bar feminizam u povojima budući da patuljke u filmu glume patuljci, a žene barataju mačevima (Sorsha) i čarolijom (Bavmorda i dobra čarobnica Raziel; Patricia Hayes), tj. sudbinske su akterice proročanstva (mala Elora).
Paralele opstoje, ali “Willow” ima svoju individualnost, diše vlastitu magiju i još uvijek je zadržao dječju čaroliju, uspijevajući klince osamdesetih transportirati natrag u VHS djetinjstvo, kad je potpisniku ovih redaka i njegovoj mlađoj seki bio jedna od najdražih fantazija, pa i filmova uopće.
Dovoljno je za to čuti moćnu glazbenu temu Jamesa Hornera na razmeđi “Conana” i “Hrabrog srca” te vidjeti uvodnu sekvenciju filma i bebine reakcije na zbivanja oko nje. Tko je odrastao s “Willowom” voljet će ga dan-danas i biti očaran njegovim šarmom i magičnom fantazijom.
“Magija je krvotok svemira”, čujemo u filmu koji je izgubio vizualni sjaj uspoređen sa suvremenim novomilenijskim “fantasy” spektaklima kao što su “Harry Potter”, “Lord Of The Rings” i “Hobbit”, ali bez njega dvojbeno je bi li bilo i njih, posebice potonjih budući da se Peter Jackson sigurno ugledao (i) na scenografiju “Willowa” i praktične efekte, kao i njegovu poruku.
Poruka je da putovanje mijenja ljude, stoga Willow postaje junak-čarobnjak, a Madmartigan bolji čovjek, da opasnosti učvršćuju družinu i pretvaraju njezine pripadnike u prave drugare, plus tu je i ona “svugdje pođi, kući (i obitelji) dođi”. Napokon, poruka je i da veliki junak može biti bilo tko sa srcem, neovisno o visini, a to što je on patuljak vrlo je subverzivno za “fantasy” film nastao u eri divovskih mišićavca, poput Conana, Fezzika i He-Mana. Veličina srca u “Willowu” je važnija od veličina mišića.