Disciplina i zagonetka čelika provodna je nit "Conana Barbarina" (1982.) Johna Milusa. Čelik je iskovan u prologu Miliusova epa, tik poslije izricanja mitologije između vremena kad su oceani progutali Atlantidu i uspona Arijevih sinova te pojave Conana kojemu je sudba namijenila da ponese kraljevsku krunu.

Nakon naracije čarobnjaka i kroničara Conanove sage (Mako) u formi najave dana velikih pustolovina, Milius siječe prolog i predaje riječ kovanju čelika/mača uz opernu orkestraciju Basila Poledourisa, možda i najgrandiozniju filmsku glazbu svih vremena. Dakle, mač i magija, odnosno mač protiv magije.

Odmah u uvodu "Conan The Barbarian" nastupa kao kovač fantazijskog podžanra mača i magije, ali i vlastite poetike "sword&sorcery" mitova i legendi iz stripova Roberta E. Howarda koje Milius više čita u realističnom ključu (pra)povijesnog spektakla. Kovanje mača se promatra nijemo uz plam vatre, samo moćna glazba i slika, (audio)vizualizacija pa tek onda verbalizacija. Mač kuje Conanov otac i potom sinu na vrhu planine, kroz bajkovitu priču za laku noć, daje svoju viziju discipline i zagonetke čelika, u prvoj u nizu mitskih scena filma koja je povezala očeve i sinove i s ove strane ekrana te iskovala filmofiliju u kovačnici osamdesetih.

"Nikome na ovome svijetu ne možeš vjerovati, ni muškarcima, ni ženama, ni zvijerima. Samo ovome (čeliku, maču) možeš vjerovati", zaključuje otac nakon što sinu ispriča priču o bogovima (Krom), divovima (Atlantiđani) i ljudima poput njih. Očeva filozofija naći će se na kušnji kad u režijski fenomenalno orkestriranom brutalnom napadu na njihovo selo Conanova majka strada upravo od mača koji je mužu pomogla (i)skovati. Može li se samo maču vjerovati? Opet, umorstvom njegove majke, polubog, čarobnjak i vođa kulta Thulsa Doom (James Earl Jones), liderski "sword&sorcery" spoj Adolfa Hitlera i Charlesa Mansona, posredno će iskovati samog Conana kao čovjeka, osvetnika i junaka, otprilike kao Joker superheroja Batmana.

Mali Conan će imati o čemu razmišljati tijekom odrastanja i čeličenja, dok godinama "sizifovski" okreće "kotač boli" i od sitna dječaka postaje krupan mačo muškarac, idealan junak mača i magije, s predobro razvijenim tijelom Arnolda Schwarzeneggera. Milius u manje od tri minute briljantno kronicira Conanov "boyhood" uz pomoć elipsi koje za film i lik postavljaju temelje od jednaka značaja kao ona jedna u Kubrickovoj "Odiseji u svemiru" s prahistorijskim primatima u osvit čovjeka. Kad stasa kao muškarac, Conan će se polako transformirati iz primitivca-gladijatora u mislioca-osvajača-vladara nalik Džingis-kanu, upoznata s poezijom i filozofijom.

Mudre misli će izgovarati tek sporadično, kao npr. nadahnuto sjećanje na djetinjstvo, kontemplaciju o prolaznosti i (be)smislu ratništva te molitvu Kromu prije odlučujuće bitke epske akcijske koreografije koju bi odobrili i duhovi pokojnih kraljeva/divova. Razlog tome je Schwarzeneggerov austrijski naglasak od kojeg su strahovali producenti (Dino De Laurentiis, Edward R. Pressman) prvog hollywoodskog blockbustera u povijesti s akcentiranom/stranom zvijezdom, a Conana je koštao naracije vlastite priče. Ipak, Milius nije pomišljao angažirati nekog drugog za glavnu ulogu. I bolje: Schwarzenegger je bio kao nacrtani Conan iz stripova, imao karizmu i pojavnost snažnu poput njegovih mišića, umio podići film i svoj filmski lik na mitsku, metafizičku razinu.

"Da Arnold nije postojao, trebali bismo ga stvoriti", rekao je u dokumentarcu Milius koji je njegovu manu pretvorio u prednost, premda je naglasak išao u prilog izvornoj bestijalnosti/primordijalnosti lika i sirovoj glumi glumačkog početnika, ma koliko ona na način bila i "metodska". Naime, Schwarzenegger je doista bio/postao Conan koji je snagom tijela i duha prošao sličan životni put od austrijskog sela i "glupog" bodybuildera do trona Hollywooda i glumca inteligentnog izbora uloga, pa i guvernera Kalifornije. Schwarzeneggerov glumački lik i djelo proizašao je iz Conanove kovine ili ratničkog kodeksa (od Terminatora nadalje). Reduciranjem njegove govorne uloge Milius je fino nadovezao Conana na šutljive akcijske junake epohe poput Pobješnjelog Maxa, a film na kinematografiju sedamdesetih unutar koje je nastao i njegov velebni "Dan velikih valova".

Conan malo govori dok uči o ljudskosti i smrtnosti i traži odgovor na pitanje koja je moć čelika. Svi drugi likovi (Thulsa Doom, Valeria, Subotai) govore umjesto njega ili za njega, putem dijaloga ili naracije (čarobnjak). Jednako kao što će umjesto njega i plakati (Subotai) jer "on je Conan, Cimmerijanac, on ne plače", kako biva opisan u čudesno dirljivoj sceni pogrebne lomače/sprovoda voljene žene junaka. Ono neizgovoreno, prešutno oslikava savršena sinkronizacija Poledourisovih kompozicija i Miliusove režije kakva film pretvara u impresionističku audiovizualnu poeziju, veličanstvenu simfoniju mača i magije, operu koja budi boga u kadru i ostavlja bez daha, gleda se slušajući i sluša gledajući.

Višak riječi možda bi zaparao uši poput soundtracka pop-pjesama, izvorno planirana od strane De Laurentiisa. Ovako smo dobili monumentalan, epohalan komad (sedme) umjetnosti, introspektivni art film koji može i treba biti slavljen kao djela Akire Kurosawe ("Sedam samuraja"), Andreja Tarkovskog ("Andrej Rubljov") i Ingmara Bergmana ("Sedmi pečat"); s potonjim ga veže glumac Max Von Sydow u ulozi kralja Osrica. Iz ovdašnje perspektive "Conan Barbarin" izgleda kao da dolazi iz nekog mitskog, davno zaboravljenog vremena prošlosti i teško bi se danas mogao snimiti na isti način u "A" produkciji, s logom studija Universal i 20th Century Fox.

Znade se dogoditi da nitko ne progovori po desetak i više minuta, a kad se to dogodi likovima nisu strana "ničeanska" egzistencijalna promišljanja i razmišljanja u sebi ili naglas ("Rekli su mu neka baci mač i vrati se na zemlju. Bit će vremena za zemlju kad bude u grobu...") kakva su mnogi kritičari prečuli/previdjeli, makar je otvoren Nietzscheovim citatom "Ono što nas ne ubije, to nas ojača". Ovo je jedan filozofski dubok, dramski slojevit i emotivan uradak, puno više od "sword&sorcery" spektakla i krvavog filma osvete, iako izvrsno funkcionira i kao takav.

U dva navrata do odjavne špice Conan je nalakćen kao grčki mislioc, sjedi i svodi smisao osvete i egzstencije, do trenutka kad mu sine da je odgonetnuo zagonetku čelika, tj. smisla života, a to nije samo "Zdrobiti neprijatelje, natjerati ih u bijeg pred sobom i čuti naricanja njihovih žena". Prije nego što je razapeo Conana poput Isusa na "stablu žalosti" i dao mu priliku da nakon pasije uskrsne još snažniji, Doom je pripovijedao o snazi i moći tijela, izrekao da je tijelo jače od čelika te se pitao što je čelik u usporedbi s rukom koja ga drži. Čelik je jak, ali se dade razbiti, tijelo je jače i svejedno se može slomiti, no um/duh čovjeka je najjači i pokreće i ruku i mač u njoj ukoliko se tome posveti. "Conan The Barbarian" je ep o trijumfu volje i nesalomljive snage ljudskog duha.