StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Toma‘: Rakija ide na slatko

21. listopada 2021. - 09:30

Svega mjesec dana kinodistribucije trebalo je proći da "Toma" prestigne gledanost prijašnjih srpskih blockbustera Dragana Bjelogrlića "Montevideo, Bog te video" i "Montevideo, vidimo se". Na taj način "Toma" je već postao drugi najveći srpski kinohit od 2010. naovamo: ispred njega se nalazi samo nevjerojatno uspješni "Južni vjetar" koji se zaustavio na 618.415 gledatelja.

Do trenutka pisanja ovog teksta, film je privukao više od pola milijuna ljudi u srpska kina, točnije 555.654, a ako se pridoda gledanost u BiH, brojka prekoračuje 700 tisuća gledatelja, što je rezultat kakvim se vjerojatno neće moći pohvaliti ni novi "Bond". Obol regionalnoj gledanosti "Tome" dat će i Hrvatska kad 21. listopada započne distribuciju (u Splitu u multipleksu "Cineplexx" i kinu "Karaman") sa statusom regionalnog fenomena, ne "samo" filma.

FILM: Toma; drama; Srbija, 2021. REŽIJA: Dragan Bjelogrlić ULOGE: Milan Marić, Tamara Dragičević DISTRIBUCIJA: Con Film OCJENA: *** ½

Fenomen "Tome" ne treba čuditi. Biografija popularnog narodnog pjevača Tome Zdravkovića (1938. - 1991.) sa solidnim Milanom Marićem u titularnoj ulozi stigla je u kina na 30. godišnjicu njegove smrti, simbolično poklopljene s početkom raspada Jugoslavije, nakon čega je folk zamijenio turbo folk, a film otvoreno tipuje na nostalgiju i nekadašnje jedinstvo regionalnog auditorija kao bijeg od učmale stvarnosti i nacionalističkih trzavica u režiji političara.

To je nostalgija za Zdravkovićem i još nekim omiljenim pjevačima onog doba koji se pojavljuju u epizodama (Davorin Popović, Kemal Monteno...), a više ih nema. Nostalgija za državom koja više ne postoji. Nostalgija za nekim prošlim (ne)svršenim vremenima.

Nedugo prije odjavne špice Toma posvećuje sarajevski koncert 1991. "za sve kojih više nema i za ono čega više neće biti" i to kao da je Bjelogrlićeva režijska zvijezda vodilja, nedvojbeni zalog velike gledanosti filma, inače rijetkog i sasvim finog primjerka biografske drame na ovim prostorima. Može kraljica sevdalinki Silvana Armenulić (upečatljiva Tamara Dragičević) u jednoj sceni reći "ne biraš ti publiku, nego publika tebe", ali "Toma" je, dakle, ciljano birao najširi krug gledatelja.

Kalkulacija je prisutna u "Tomi", tj. igra na takozvana opća mjesta biografskog žanra koju je igrao i nedavni hollywoodski megahit "Bohemian Rhapsody", "biopic" razmjerno prikladan za usporedbu, koliko god da svira drukčiju glazbu na drukčijim mjestima (rock vs. folk/narodnjak, stadioni vs. kafane i Domovi sindikata).

Marić nije pjevao Zdravkovićeve pjesme kao ni Rami Malek one Freddieja Mercuryja, već je to umjesto njega radio Aco Pejović, a filmovi dijele i romantizirani, pomalo ušminkan, komercijalni pogled na aktere, lišen poroka, mirisa cigareta i okusa alkohola koji bi osjetio s ove strane ekrana. Kad Toma skrene u smjeru cuganja, kockanja, autodestrukcije i zasviraju stihovi "... dotakao sam dno života, pakao i ponore...", film ne dotiče to dno niti skače s njim u bezdan.

Ipak, od toga da je Toma "proš'o svašta", barem "nešto" se vidi u životu otisnutom u njegovim očima i na njegovu licu. Treba to zahvaliti Bjelogrliću koji pokazuje režijski potencijal Kusturice u scenama sjećanja na Zdravkovićevu nesretnu prvu ljubav opjevanu u pjesmi "O, ciganko moja", Romkinju Rušku (Tamara Mione), te glavnom glumcu, na momente fizički nalik mladom Robertu De Niru, ovisno u rakursu.

Patvoreno se, dakle, isprepleće s nepatvorenim, a hollywoodsko s balkanskim. Riječju, "Toma" umije biti autentičan neovisno o umjetnim nosovima i perikama, udariti u kafansku dušu i, unatoč "kalkulaciji", pogoditi iskrenu emociju i melankoliju, ne samo Zdravkovićevu balkansku, već i univerzalnu (efektna uporaba Moody Bluesove "Nights In White Satin" u kratkom američkom segmentu priče).

Hollywoodski zašećerena biografska drama ima melos balkanske narodnjačke gorčine, tuge i tragike, dovoljno da prizemlji gdjekad povišenu melodramu na rubu patetike. "Ne ide slatko na rakiju", kaže Toma u jednoj sceni, ali rakija ide na slatko u filmu koji, poput glavnog lika, pjeva iz duše i zanimljivo prelama Zdravkovićevu smrt sa smrću Jugoslavije. S njima kao da je umrla i narodna glazba kakvu pjeva "Toma".

Željko Joksimović u ulozi producenta

U filmu važne uloge igraju erotična Milena Radulović i Sanja Marković kao dvije od četiri Tomine supruge, te Petar Benčina i Paulina Manov kao Zdravkovićev liječnik i njegova žena. Jedna od producenata je poznati pjevač Željko Joksimović.

Citati iz filma

- "Sretni ljudi ne pišu pjesme"
- "Kad bi život imao reprizu, jedan da živiš kako hoćeš, drugi kako moraš"
- "Ne slušam narodnu muziku. Nema narod ništa s tim, to je moja muzika"
- "Ja moram pjevati, meni duša traži da pjevam"

item - id = 1136718
related id = 0 -> 1138713
related id = 1 -> 1138451
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. listopad 2021 09:11