StoryEditor

MONTEVIDEO, VIDIMO SE Lopta uglavnom sluša Bjelogrlića

Piše PSD.
18. ožujka 2014. - 20:00
Film: MONTEVIDEO, VIDIMO SE; sportska komedija; Srbija, 2014.
Režija: Dragan Bjelogrlić
Uloge: Miloš Biković, Petar Strugar
Distribucija: Continental
Ocjena: ***

Davnašnju sportsku feštu prvog Svjetskog prvenstva u nogometu (Urugvaj, 1930.) u jednom momentu nastavka filma “Montevideo, Bog te video“ naglo poremeti intruzija sadašnjeg vremena. U prvi čas poput žaruljice iznad glave u stripovskom balončiću zabljesne pitanje: je li ovo stvarno ili nam se samo učinilo da vidimo prijenos neke suvremene nogometne utakmice na modernom TV-u u otvorenom ljetnom kafiću, u pozadini iza ostarjela čovjeka (Vlastimir-Đuza Stojiljković) koji priča priču nevidljivom sugovorniku iza kamere. Bog te vidio, odakle sad sve to u filmu “Montevideo, vidimo se“ koji se odvija u zori tridesetih godina prošlog vijeka?

Mora da je posrijedi omaška. Događa se i najboljima, pa zašto ne bi i Draganu Bjelogrliću u njegovom drugom kinocjelovečernjaku nakon regionalnog blockbustera “Montevideo, Bog te video“ (2010.). No, sentimentalna završnica filma potvrđuje da nije u pitanju nikakav propust. Bjelogrlić je namjerno zakoračio na “meta“ teritorij kako bi prikazao sudbinu jednog od njegovih protagonista osamdesetak godina nakon što je reprezentacija Jugoslavije ispisala nogometnu povijest na SP-u u Urugvaju. Prezentni trenutak nije loše izveden, no u filmu kakav je “Montevideo, vidimo se“ definitivno je - suvišan.
Megahit u Bjelogrlićevoj režiji nije “nezavisnjak“ koji stremi kurentnim festivalskim trendovima i “meta“ igrarijama. “Montevideo, vidimo se“ pripada gotovo izumrloj vrsti poštenog, solidnog narodskog ex-YU filma i kao takav pripada (boljoj) prošlosti kinoprograma brdovita Balkana. Bjelogrlić ovim ostvarenjem vraća publiku u neko nevinije vrijeme i budi osjećaje minulog kinematografskog doba. U tom je vremenu svaki film morao imati najmanje jednu jedru djevojku (ovdje prekrasna španjolska glumica Elena Martinez u tijelu Urugvajke Dolores), obnaženu dovoljno, ali decentno, ne previše, tako da netko iz publike ima puno pokriće naglas dobaciti režiseru “Spusti kameru!“.

U tom bi vremenu svako pojavljivanje humorističnog “comic relief“ lika izazivalo salve smijeha, premda mu ne pjeva ama vaš svaka replika (takvog tipa utjelovljuje svojski raspoloženi Branko Đurić kao mostarski Hrvat Miljenko Paković “Paco“). U tom vremenu, konačno, kinorepertoar nije obilovao “mračnim balkanskim filmovima o frustriranim ljudima“, kako nam je rekao Bjelogrlić u intervjuu referirajući se vjerojatno na hororske boleštine srpskog “novog vala“, nego zdravim repertoarskim hitovima za najširi puk. Projekcije “Montevidea“ u splitskim kinima pohode gledatelji svih generacija - kao nedavno u slučaju naše dokumentarne komedije “Gangster te voli“ - od kojih je trećina možda posljednji put bila u kinu još kad su karte preprodavali “šverceri“.
Atmosfera u kinu je čista pozitiva i ljudi iz dvorane izlaze s širokim osmijehom, stoga nam je nekako malo neugodno zagrintati oko nekih stvari prilikom prebrojavanja Bjelogrlićevih (auto)golova. Iskusnije filmofilsko uho mogla bi bosti naknadna sinkronizacija Dragana Nikolića kao Julesa Rimeta, nekadašnjeg predsjednika FIFA-e i Francuskog nogometnog saveza na čiju je inicijativu i održan prvi Mundial u Urugvaju. U slučaju Armanda Assantea u ulozi Hotchkinsa, “najvećeg trgovca nogometašima na svijetu“, na snazi nije nahsinkronizacija, ali poznata faca pruža krajnje manirističnu partiju, posebice u usporedbi s iskrenom glumom malog Predraga Vasića u liku Stanoja.

Kao zaštitni znak YU reprezentacije, Vasić je iznad Assantea, pa i srpska ekipa mlađe generacije (Miloš Biković, Petar Strugar, Viktor Savić...) koja je sazrela u glumačkim i nogometaškim zadacima nakon prethodnika produžena i serijom od 24 epizode (2012.-2014.). Sinefilskom oku mogla bi bi, pak, zasmetati staromodna “studijska“ scenografija koja se ne doima odveć autentičnom; vidljivo je da egzotične eksterijere Urugvaja prilikom “oživljavanja“ tridesetih godina 20. stoljeća na nekim mjestima “glumi“ i Budva na pjeni od mora (Crna Gora). Zanimljivo je da uvjerljivije djeluju sekvencije u kojima je ambiciozno rabljena računalna grafika s ciljem demonstriranja visokih produkcijskih standarda u okvirima regionalne kinematografije.
Recimo, u prizoru bijelog goluba kako leti iznad Montevidea ili stvaranja iluzije punog stadiona u polufinalnom srazu između Urugvaja i Jugoslavije. Uopće, nogometne scene, prizori driblinga, šuteva, prekršaja i tome slično, režirane su znatno dojmljivije naspram prvijenca, pa će fanovi “najvažnije sporedne stvari na svijetu“ vjerojatno nostalgično zavrtjeti “film“ unatrag na Hustonov klasik “Bijeg u pobjedu“ (1981.), možda i “Gol“ (2005.) Dannyja Cannona. Lopta Bjelogrlića uglavnom sluša i “Montevideo, vidimo se“ zabija golčinu u neočekivanoj eliminacijskoj pobjedi nad Brazilom i znanom porazu u polufinalu od Urugvaja, snimljenom da YU nostalgičare podsjeti na još neke krađe koje je iskusila nekadašnja reprezentacija (npr. izmišljeni penal Velimira Zajeca za Španjolce u ogledu s Jugoslavijom, 1982.).

Film je, dakle, uspješniji kad se bavi ugođajem na terenu, a ne izvan njega. Premda, mora se priznati da je redatelj smanjio ideološke doživljaje i manje vrluda u vezi melodramskih odnosa/konflikata među likovima u odnosu na prethodnika, suzivši dramaturške rukavce usko ili široko povezane s istinitim događajima koliko je mogao, ako je već neke situacije ugurao na silu (Mošin susret s kolonijom gubavaca). Pohvalno je što se “Montevideo 2“ može pratiti bez “predznanja“ o prvom filmu. Kao podsjetnik na “Montevideo 1“ Bjelogrlić u uvodu ponavlja bitno i rekapitulira neke važnije događaje, da bi zatim odmah krenuo na stvar i iskrcao reprezentativce u Montevideo.


Izvorni je film ovjekovječio trenutak kad je nogomet ušao u živote ljudi na brdovitu Balkanu, a nastavak dočarava svu magiju te igre, kao i drugu, tamniju stranu sportske medalje. “Krenuli smo u svijet uvjereni da idemo samo igrati nogomet“, pripovijeda narator na početku. Prema kraju “Montevidea 2“ nogomet polako postaje onakvim kakav je danas, s igračima koji su samo “broj“ u očima bogatih menadžera.

Assanteov lik umalo razara jugoslavenski tim nudeći dolare naj-igračima. Hotchkins utjelovljuje kapitalističkog stranca koji ulaganjem razbuca “iznutra“ svaku siromašniju zemlju. U “Montevideu 2“ dobro je prikazana (i) nepravda na koju će svatko naići na životnom terenu, osobito “mali ljudi“ s ovih prostora sudbinski prokleti na neuspjeh. Hasta luego!

MARKO NJEGIĆ

Dragan ispred kamere

Iako u posljednje vrijeme poznatiji po radu iza kamere, Dragan Bjelogrlić nije odustao od glume, dapače. Legendarni glumac, najpoznatiji po ulogama u TV seriji “Bolji život“ (1989.) i filmovima “Najbolji“ (1989.), “Crni bombarder“ (1992.), “Lepa sela lepo gore“ (1996.) i “Rane“ (1998.) aktivan je i ispred kamere i u novom mileniju. Tko je još uvijek prati ex-YU kinematografiju, zasigurno je Bjelogrlića uočio u sočnoj ulozi u filmu “Kajmak i marmelada“ (2003.), zatim u “Sivom kamionu crvene boje“ (2004.), “Ivkovoj slavi“ (2005.), “Balkanskom sindromu“ (2007.), “Doktor Rej i đavoli“ (2012.). Bjelogrlić je nositelj glavnih uloga i u dvama nadolazećim filmovima – “Spomenik Majklu Džeksonu“ i “Zmajovini pangalozi“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. siječanj 2022 04:51