”The horror, the horror”, ključne su riječi izgovorene u novom Netflixovu filmu “Telefon g. Harrigana” (“Mr. Harrigans Phone”). Riječi pripadaju romanu “Srce tame”, pretočenom u “Apokalipsu danas”, gdje ih je izgovorio Marlon Brando. No, Stephen King je sinonim za “the horror, the horror”.
A “Telefon g. Harrigana” je nastao prema noveli “kralja horora”. Neke od Kingovih novela doživjele su sjajne ekranizacije, primjerice “Magla”, ali i nehororski “Ostani uz mene” i “Iskupljenje u Shawshanku”. Nažalost, “Mr. Harrigans Phone” nije sjajan, naprotiv uklapa se u recentne slabije adaptacije Kingovih predložaka poput serije “Lisey’s Story” i remakea “Firestartera”.
Nitko nije očekivao novu “Carrie”, “Isijavanje” ili “Misery”, kad smo kod filmova po Kingu, ali nadali smo se nečem na tragu hita “Ono”, “Doktora Sleepa” i “Ono: Drugo poglavlje” ili barem novog “Groblja kućnih ljubimaca”.
”Telefon g. Harrigana” je svakako imao potencijala i naizgled je klasična Kingova priča o duhovima, tj. odrastanju u malom gradiću s dozom nadrealnog, nešto što sačinjava korpus ekranizacije njegovih djela (npr. “It”, “Stand By Me”), ali lišena pravog horora prvospomenutog i opipljive drame potonjeg.
Poveznica s filmom “Ono” dolazi u vidu glumca Jaedena Martella, ovaj put u ulozi Craiga, mladića kojeg angažira bogati starac mr. Harrigan (uvijek rado viđeni veteran Donald Sutherland) da mu čita knjige. Harrigan je analogan, nema TV, kamoli mobitel. Ipak, Craig upozna g. Harrigana s modernom tehnologijom preko smartphonea o kojem starčić postaje ovisan, iako je svjestan te opasnosti. Zaplet počinje kad Harrigan umre i Craig na sprovodu stavi starčićev mobitel u lijes.
Nedugo poslije, Craig dobije poruku s Harriganova mobitela u 2.30 ujutro. Što se događa? Je li Harrigan živ zakopan ili mu netko hakirao mobitel? Nešto treće? Koncept o komunikaciji s “onoga” svijeta je intrigantan s obzirom da računi na društvenim mrežama žive i nakon nečije smrti.
Zanimljiv je i motiv ovisnosti o modernoj tehnologiji, mobitelima suprotstavljenim knjigama koje je Craig čitao Harriganu. Konačno, tu je i motiv prevladavanja gubitka kroz nastavak “imaginarnog” prijateljstva s nekim koga više nema. Prije nego što je dobio poruku od pokojnog Harrigana, Craig ga je zvao i ostavljao mu poruku na sekretarici jer mu nedostaje.
Sve to nudilo je štofa za efektan horor s podtekstom, ali “Mr. Harrigan‘s Phone” to nije zahvaljujući neinspiriranoj režiji inače pouzdanog Johna Leeja Hancocka (“Priča o prvaku” sa Sandrom Bullock, “Osnivač” s Michaelom Keatonom) koji jednostavno nije horor režiser, a nije pokazao sluha ni za dramu kakva mu obično leži.
Gledanje filma je ekvivalent slušanju govornog automata ili nečije monotone pozdravne poruke na telefonskoj sekretarici. Priči treba vremena da se pokrene, a i kad krene uzbuđenja su rijetka i puno je praznog hoda, pri čemu se čini da je Kingov predložak od 88 stranica možda mogao biti bolje ekraniziran u kratkometražnoj formi, a ne za film od 106 minuta. Sezona pred Noć vještica trpi i slabije horore, ali ovo je samo film za neobavezno ubijanje vremena. Poziv s “Telefona gospodina Harrigana” slobodno možete propustiti.