Priliku da odigraju lik pisca Paula Sheldona koji postaje taoc sulude obožavateljice Annie Wilkes u ekranizaciji romana "Misery" Stephena Kinga odbilo je nekoliko velikih hollywoodskih zvijezda, primjerice Michael Douglas i Al Pacino. Nitko nije htio prihvatiti mušku ulogu koja je inferiornija ženskoj, naizgled nezanimljiva, pasivna i manje "sočna", a Pacino i Douglas su, k tome, nedugo prije već odigrali muškarce u raljama ženskih predatorica u erotskim trilerima. Njihova greška.
Psihološki triler s elementima horora "Misery" (1990.) nema prevelikih sličnosti s "Kobnom privlačnosti" i, posebice, "Morem ljubavi", niti je Sheldon nezanimljiv lik, makar ostao u sjeni Wilkes čija je tumačica Kathy Bates osvojila Oscara. Preko Sheldona se prelama odnos komercijale i umjetnosti, tj. fanova i pisaca/redatelja/glumaca koji iz današnje optike djeluje krajnje vizionarski.
James Caan je imao dobar nos kad je prihvatio ulogu, jednu od njegovih najboljih uz "Lopova", "Kuma" i "Rollerball". I "Misery" je jedan od najboljih Caanovih filmova koji spada u sam vrh ekranizacija Kingovih romana ("Carrie", "Ostani uz mene", "Isijavanje", "Iskupljenje u Shawshanku"...).
Caan je izvrstan kao Kingov alter ego, pisac popularnih romantičnih romana o 19-stoljetnoj junakinji Misery Chastain. Sheldon bi rado promijenio fah, prestao prodavati dušu vragu komercijalnome (nije pisac otkako je Misery "postala biznis") i napisao nešto drukčije, ozbiljnije, jednako kao što se i King htio povremeno odmicao od "trade mark" horora (npr. "Trkač", "Zelena milja" i "Kula tmine", uz spomenuti "Stand By Me" i "The Shawshank Redemption").
Slavni pisac je zasigurno odsanjao košmarnu situaciju u kakvoj se našao Sheldon i pretočio je u roman koji je adaptirao Oscarom nagrađeni scenarist William Goldman ("Butch Cassidy i Sundance Kid", "Duh i tama", "Neograničena moć"), a režirao Rob Reiner ("Kad je Harry sreo Sally"), iskusan po pitanju filmovanja Kinga ("Ostani uz mene").
Situacija je hororski potentna u "meta" smislu, točnije najveća noćna mora za pisca: da postane zatočenik poremećenog obožavatelja koji nije zadovoljan tretmanom glavnog lika u njegovom posljednjem romanu i prisiljava da napiše novi. "Ja sam tvoja ‘broj jedan‘ obožavateljica", Wilkies govori Sheldonu nakon što pisac doživi prometnu nesreću u snježnim bespućima i ona ga, bivša medicinska sestra, pronađe teško ozlijeđenoga, izvuče iz automobila i odvuče do svoje kuće nedaleko udesa.
Ustvari, Annie je najveća obožavateljica Misery prema kojoj je razvila nenormalnu opsesiju i zato će načisto pošiziti kad pročita piščevu radnu verziju novog dijela serijala o toj junakinji i shvati da ju je on ubio, što je napravio da se posveti pisanju pravih romana ("Da je se nisam riješio, pisao bih o njoj zauvijek"). "Ubio si moju Misery", urla rastrojena Wilkes i prisiljava Sheldona da zapali vlastiti roman i napiše drugi u kojem će oživjeti Misery.
Simbolično kao da se Feniks, tj. Misery (ponovno) rađa iz pepela izgorenog romana. Tako započinje piščeva tortura u rukama medicinske sestre koja je spasila njegov život, ali bi mu ga mogla i oduzeti u rijetkom hororskom filmu nagrađenom Oscarom (za sporednu žensku ulogu), pri čemu je Annie/Bates preteča Hannibala Lectera/Anthonyja Hopkinsa ("Kad jaganjci utihnu").
S prezimenom Bates, dakle kao Norman Bates iz Hitchcockova "Psiha", glumici je, reklo bi se, bila suđena uloga Wilkes. Definitivno, horora u filmu ima. Horor je fizički i groteskan: dosta je uzeti u obzir proganjajući scenu kad Annie, bez da trepne, čekićem lomi piščeve gležnjeve na njegovim već ionako ozlijeđenim nogama kako bi ga kaznila što je napustio sobu u njezinu odsustvu.
Jednako tako, horor je i psihološki tenzičan i grabi gledatelja napetošću i atmosferom, osovljen oko taktičke igre mačke i miša (hoće li se Sheldon vratiti u sobu prije nego se Wilkes vrati iz grada?) te ambijentiran u kuću okruženu snijegom, s opipljivim, gotovo božićnim ugođajem zimske idile napolju i klaustrofobičnog horora unutra.
Ambijentacija potiče izolaciju i ovo je bio nedovojbeno jedan od košmarnijih i paranoidnijih filmova za gledanje tijekom koronske karantene, kad su mnogi kao Sheldon bili zadržani u kućama. Pa ipak, glumci uzdižu film iznad horora. Bates u treptaju oka i montažnog reza može biti nevina i brutalna, slojevito ocrtavajući unutarnje ludilo i rastrojstvo lika koji je puno više od "lude kuje".
A Caan je, znatno zreliji u odnosu na "Rollerball" i sve dotadašnje uloge, izvrstan supstitut ne samo za Kinga, već i svakog pisca, redatelja i glumca, čak i filmskog kritičara suočenog s potencijalnom gorčinom fanova, nezadovoljnih njihovim romanom, filmom ili recenzijom.
Posljednjih godina fanovi su, rastom društvenih mreža, postali toksični. Oni pokušavaju diktirati da se filmovi (Marvelovi, DC-jevi, nastavci "Ratova zvijezda"...) snimaju onako kako su ih oni zamislili, da budu tzv. "fan service", ponajprije komercijalno ispunjenje želja obožavatelja, a ne umjetničkih poriva autora.
Annie upravo to radi kad daje Sheldonu pisaću mašinu i traži da napiše roman prema njezinim željama, ona je preteča toksičnog fana i utjelovljenje testne publike prema kojoj se kroje neki filmovi. Zvuk tipkanja na pisaćoj mašini otvara film: Sheldon završava knjigu i pripremio je tradicionalnu cigaretu, šibicu i čašu vina da proslavi završetak posla.
Pisaća mašina postaje jednako važna za priču kao u "Shiningu" (očajni Sheldon istipka "fuckfuckfuckfuck" gotovo kao Torrance "All work and no play makes Jack a dull boy"), zapravo i važnija budući da je pisac koristi kao uteg za jačanje mišića, pa i oružje u borbi protiv Wilkes.
U konačnici, sa Sheldonom se najviše mogu poistovijetiti pisci i ljudi koji žive od pisanja, novinari/kritičari, budući da mu Annie diše za vratom gore od najgoreg urednika, sileći ga da piše i nabijajući mu najbolniji pritisak za rok. Za njih ovaj film dođe i kao nekakvo olakšanje. Kad netko pomisli da ne može imati veći presing za "deadline", treba se samo sjetiti "Misery" i proslaviti kraj pisanja poput Sheldona.