Ikonografska pojava Freddyja Kruegera bila je sastavni dio kolektivne svijesti i urbanih legendi u osamdesetima. O Freddyju se kao demonu snova, tj. snomorica, naveliko pričalo među klincima na ulici i igralištu ispred kuća. Stari šešir, lice poput pregorene pizze, džemper na crveno-zelene pruge i rukavice s britvama kojima se Krueger usijekao u svaku noćnu moru, kako i priliči antagonistu horora naslovljenog "A Nightmare On Elm Street".
Neki su prije za njega čuli nego što su ga vidjeli. No, bilo je pitanje vremena kad će ga i vidjeti. A jednom kad Freddyja vidite, ne možete ga zaboraviti. Najpopularniji horor negativac dekade vrebao je sa svih strana, promatrao s filmskih plakata čak i one klince koji su roditelji pokušavali zaštititi da ne gledaju njegove filmove, branili im da uđu u kino i posude kasetu u videoteci.
Prvi susret s Kruegerom za gore potpisanog dogodio se baš u videoteci u drugoj polovici osamdesetih. Među plakatima blizu pulta legendarne videoteke "Ness" nalazio se upravo nezaboravni poster za "Stravu u Ulici brijestova 3" ("A Nightmare On Elm Street 3: Dream Warriors", 1987.). Izbečene oči i dio zagorena lica strašnog zlikovca u drugom planu slike, u prvom figure naoružanih tinejdžera stoje na njegovim britvama. Brrr!
Ovaj plakat i sam film pokazali su se najzaslužnijima za zaokruživanje Freddyjeva lika i djela, odnosno pretvorili ga u ono što jest – hororska ikona. Plakat je, kao posteri mnogih fantazijskih filmova osamdesetih, bio oslikan u stilu hard 'n' heavy albuma epohe, a naslovnu pjesmu "Dream Warriors" je, sukladno tome, otpjevao/odsvirao metal bend Dokken, što je Kruegera još više približilo mladim gledateljima.
Mnogima je "Strava u Ulici brijestova 3" bila prvi "Freddy film" u životu, uključujući i pisca ovih redaka, kao idealna inicijacija u (Kruegerov) košmarni svijet horora, ublažen ugođajem snolike, bajkovite fantazije s tinejdžerima koji u snovima mogu pronaći unutrašnju snagu i izvući posebnu moć, postati ratnici i čarobnjaci kako bi se obranili od babaroge.
Intruzija fantazije činila je i još čini "A Nightmare On Elm Street 3" drukčijim u odnosu na prethodne i naredne filmove iz serijala, ali i američke horore osamdesetih. Freddy se kao nadnaravni negativac uklapa u "fantasy" žanr bolje od Michaela Myersa i Jasona Voorheesa ("Noć vještica", "Petak 13.").
Njegov otac, redatelj i scenarist Wes Craven, to je prepoznao i zato je Kruegera u trećem filmu iz serijala postavio u okrilje fantazije, prema receptu Darija Argenta ("Natprirodna pojava"). Nakon preskakanja drugog dijela, "Freddyjeve osvete", Craven se vratio Kruegeru u ulozi scenarista i prepustio režiju Chucku Russellu, a ovaj nadopisao scenarij s Frankom Darabontom.
Direktni ili direktniji nastavak prve "Strave u Ulici brijestova", u kojem se nanovo pojavljuje heroina Nancy Thompson (Heather Langenkamp), razlikuje se od prethodnika i ima efektan koncept, maštovitu mješavinu "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" i "Kluba ranoranilaca".
Umjesto kuća iz predgrađa radnja je smještena u psihijatrijsku ustanovu, kamo se grupi problematičnih tinejdžera, koji navodno pate od mentalnih bolesti i suicidalnih misli, a zajednička nit im je san o Kruegeru i to što su "posljednja djeca iz Ulice brijestova", pridružuje Kristen Parker u izvedbi tadašnje debitantice Patricije Arquette.
Kristen upoznajemo kako se šopa kavom i colom te od papira i veziva ("papier mâche") izrađuje kuću u kojoj će se naći kad joj san opet padne na oči i tamo sresti Freddyja. Vrisak naizgled budi Kristen i ona odlazi u kupaonicu, ali "A Nightmare On Elm Street" nas je, godinama prije "Inceptiona", naučio da postoji san unutar sna.
U sceni koja najavljuje snoliko-hororsku kreativnost filma slavine umivaonika pretvaraju se u "freddyjevske" britve i posijeku Kristen po zapešću tako da u očima njezine majke (Brooke Bundy) i, uopće, većini odraslih ljudi može izgledati kao da je prerezala vene i pokušala se ubiti. Tako misli i dr. Elizabeth Simms (Priscilla Pointer), svojevrsna sestra Ratched iz ovog "Leta iznad Kruegerovog gnijezda".
Srećom, nešto trezveniji liječnik Neil Gordon (Craig Wasson; "Striptiz smrti") nastoji poslušati glas razuma zajedno s Nancy koja je postala savjetnica za poremećaj sna/spavanja kao netko tko "ima nekih iskustava s noćnim morama" i zna kroz što tinejdžeri prolaze jer je i sama u prvom filmu bila poput njih, s time da nije imala nekoga tko bi joj povjerovao u priču o Freddyju i roditelji su ignorirali njezinu bojazan.
Dr. Simms smatra da su reakcije tinejdžera produkt grupne psihoze i masovne histerije, a snovi nusproizvod krivnje, psihološki ožiljci moralnih konflikata i pupajuće seksualnosti jer njihovi roditelji su se fiksali i seksali tijekom šezdesetih. Motivi generacijskog jaza, disfunkcionalne obitelji i, najviše, teškog naslijeđa roditelja bili su okosnica izvornika s obzirom da su očevi i majke klinaca iz Ulice brijestova spalili živoga "child killera" Kruegera.
Međutim, "Strava u Ulici brijestova 3" proširuje mitologiju pa od misteriozne časne sestre (Nan Martin) doznajemo da Freddyjeve kosti nisu zakopali na svetom tlu, već ih ostavili na otpadu, stoga njihovu djecu u snovima opsjeda (zlo)duh čovjeka koji je "kopile stotina manijaka".
Nije to jedini svježi dodatak. Naime, Kristen ima sposobnost povlačiti druge u svoj san, a film je i potencirao imaginaciju u brutalnim košmarnim sekvencijama obogaćenim još uvijek većinski impresivnim efektima, od praktičnih, do "stop motion" animacije u čast Raya Harryhausena (lutkarski i skeletalni Freddy).
Mala marioneta poprima obličje Krugera i onda on pretvara mjesečara u ljudsku marionetu tako što mu iščupa tetive na rukama i nogama te upravlja njima kao koncima dok ih ne presiječe i pošalje ga u smrt. Djevojka završava s glavom u televizijskom ekranu uz Freddyjev šlagvort "Dobrodošla u 'prime-time', kujo!" za kaznu što želi biti "teve" zvijezda i gleda previše TV-a (danas bi Krueger vjerojatno kažnjavao tinejdžere zbog pretjeranog "bindžanja" serija i bacio "one-liner" varijaciju na izreku "dok vam oči ne ispadnu").
Nijemog mladića, napaljenog po karakternom "defaultu" svakog "slasher" horora, zavest će medicinska sestra s grudima po mjeri duplerice "Playboya", no vlažni san, ultimativna erotska fantazija, postaje snomorica kad ga sveže jezicima za krevet koji visi iznad grotla pakla ("Zapleo ti se jezik?"). A pri susretu s bivšom narkomankom Freddyjeve kandže se pretvaraju u igle i on ih zarije u nekadašnje rupice na njezinim rukama ("Kakva ludnica", Krueger ispali kao nadrogiran).
Crni humor i sve karikaturalniji izričaj negativca postat će odlika kasnijih nastavaka serijala koji će reducirati horor, prije nego što je Craven prekinuo niz i snimio "Novu stravu" koja s prvim i trećim filmom tvori savršenu trilogiju, ali Freddy bi ovdje za Freuda još uvijek bio psihoanalitički san snova, posebice kad se pretvori u falusoidnog demonskog pitona i zamalo proguta cijelu Kristen.
Poigravanje sa snovima/košmarima u "Nightmare On Elm Street 3" vjerojatno se svidjelo i samome Davidu Lynchu kojeg doziva glazba njegovog kućnog skladatelja Angela Badalamentija ("Plavi baršun", "Mulholland Drive"), neovisno o tome što je film načelno optimističniji od njegovih snomorica. Nancy potiče tinejdžere da se snagom zamišljaja u snu suprostave Kruegeru kao utjelovljenju svih njihovih (i naših) strahova, bili oni iracionalni ili stvarni.