StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

STRAVA U ULICI BRIJESTOVA Doći ću ti u snomoricama...

31. listopada 2020. - 17:17

 "Zvuči kao prava babaroga", opisuju Freddyja Krugera u "Stravi u Ulici brijestova" (1984.). Ne samo da "zvuči kao prava babaroga", Freddy to i jest. Takvim ga je stvorio veliki žanrovski scenarist i redatelj Wes Craven, uz nesebičnu pomoć glumca Roberta Englunda.

Od svih najvećih "slashersko"-hororskih "boogeymana" svih vremena (ikone Michael Myers, Jason Voorhees, Leatherface...), Cravenov demonski djecoubojica najbliži je klasičnom vješcu iz perverzne bajke braće Grimm, odjeven u stari, prljavi crveno-zeleni džemper.

FILM: A Nightmare On Elm Street; horor; SAD, 1984. REŽIJA: Wes Craven ULOGE: Heather Langenkamp, Robert Englund OCJENA: *****

Kruger je mamio djecu u svoju kotlovnicu kao vještica Ivicu i Maricu u kućicu, a izgledao kao da je ona promijenila spol i bila živa zapaljena da joj opečeno lice, neuspješno skriveno ispod pretučenog šešira, djeluje poput pizze. Craven je dostavio tu pizzu na prag snova uspavanog američkog predgrađa.

U suburbanoj Ulici brijestova mogao je operirati i tihi, nijemi Myers. Predgrađe iz Cravenova filma podosta nalikuje onome iz "Noći vještica", prototipnog "slashera" Johna Carpentera. "A Nightmare On Elm Street" je poštivao toponime novog horora, redefinirane u "Halloweenu", kao i prijašnje "boogeyman" ikone poput Leatherfacea kojeg je Freddy jezivo oponašao u jednoj sceni stavivši tuđe lice na svoje i provirivši takav kroz vrata kuće.

Međutim, Craven je otišao nekoliko koraka naprijed u karakterizaciji negativca i (meta)fizici samog koncepta "slasher" horora. Myers, Voorhees i Leatherface nisu zucnuli, tj. progovorili jednu jedinu riječ ispod maske. Oni su, zato, imali samo ikoničnu glazbenu temu, a ne i pjesmu.

Freddy je imao i jedno i drugo u domeni (anti)uspavanke – nezaboravnu glazbenu temu Charlesa Bernsteina i "dječju" pjesmicu-nabrajalicu koja i odraslima ledi krv u žilama "Jedan, dva, Freddy dolazi po tebe... Tri, četiri, bolje zaključaj vrata... Pet, šest, zgrabi raspelo... Sedam, osam, ostani dugo budan... Devet, deset, nikad više ne spavaj".

Bio je brbljaviji i obraćao se sličnim žrtvama (napaljena mladež sklona seksu), igrajući s njima i verbalnu, "one-linersku" igru mačke i miša da je u nastavcima postao svojevrsni Schwarzenegger među hororskim "bad guy" ikonama. Kad Tina (Amanda Wyss) usklikne "Bože", Kruger kaže "Ovo je Bog" kao preteča Krokodila Dundeeja ("This is knife!") i pokaže na svoje kandže, odnosno noževe/britve kao njegove produžene vještičje nokte.

"Pred očima mi je ružna faca tog tipa. Čujem te nokte. Strugao je noktima. To su više bili noževi. Koristi noževe kao divovske nokte", dijele Tina i heroina filma Nancy (Heather Langenkamp) košmare s Freddyjem u naslovnoj ulozi koje učestalo sanjaju. Snovi su Krugerov rajon kao što je to Kristalno jezero za Jasona.

I tu je posijano sjeme genijalnosti Cravenova koncepta na temu logike/filozofije sna i "umjetnosti spavanja". Horori poput "Noći vještica" i "Petka 13" mogu izazvati košmare, "Strava u Ulici brijestova" je, pak, hororsko utjelovljenje košmara, a Freddy njihova personifikacija, najveća noćna mora.

Nakon gledanja "Friday The 13th" i sličnih filmova, od Jasona i ekipe ste nekako i mogli pobjeći, umaknuti iz nesigurne stvarnosti/jave, pokriti se pokrivačem preko glave i ušuškati se u sigurniji svijet snova kad vas san pozove u naručje. Ne i od Krugera – on vas je upravo tu čekao spreman da se zavuče s vama pod pokrivač, penetrira u vaš "sveti prostor" i pretvori carstvo snova u (njegovo) kraljevstvo snomorica.

Tinina druga i zadnja noćna mora pokazuje kako Freddy ordinira, napadajući žrtve dok spavaju i sanjaju, kad su maksimalno ranjivi, čime Craven tipuje ranjivost mladih prilikom odrastanja i njihovu tjeskobu od ulaska u svijet odraslih. Lane (Jsu Garcia), Tinin momak, nemoćno gleda kako "netko nevidljiv" u stvarnosti, a vidljiv u njezinu snu, čereči njegovu djevojku pod nevinim bijelim pokrivačem i rezovi (iz snova) se automatski stvaraju na spavaćici i tijelu nesretnice.

Bez snova "A Nightmare On Elm Street" bi bio samo dobar "slasher", ali s njima je Craven dao filmu dodatnu dubinu i dimenziju, psihologizirao ga i načinio jednim od najkompleksnijih, najapstraktnijih, najnadrealnijih i najimerzivnijih horora uopće, postavivši zbivanja na tankoj, zamagljenoj granici sna i jave, zbilje i imaginacije, svjesnog i podsvjesnog, spavanja ili drijemanja i (naglog) buđenja.

Mnoge scene ispituju percepciju likova i gledatelja u smislu "to (ni)je samo san", pri čemu se košmari iz filma manifestiraju s ove strane ekrana, a možda i obratno, predstavljajući Cravenove i naše (buduće) more jer "svi sanjamo". "Idući put kad budeš imala noćne more, reci da je to samo mora, odmah ćeš se probuditi", tješe Tinu, ali ne ide to baš tako.

Likovi nisu sigurni ni ako zakunjaju, kao Nancy na satu engleskog jezika, gdje profesorica (Lin Shaye) citira Shakespearea i govori "Ono što se vidi nije uvijek stvarno". Najednom se Nancy nalazi u učionici snova, odakle ulazi u školski hodnik i nailazi na dežurnu učenicu-podvornicu u Krugerovu džemperu i s kandžom u ruci.

Odakle ona silazi u podrum i nađe se u kotlovnici, mjestu Freddyjeve smrti (spalili ga roditelji kao djecoubojicu, pa djeca ispaštaju za njihove grijehe) i nadnaravnog uskrsnuća, ali i klasičnoj lokaciji akcijskog filma osamdesetih ("Komandos") koji se znao isprepletati s hororom.

Nancy će od nevine djevojke postati heroina kad se odluči "furati na preživljavanje" i odluči Krugeru postaviti "klopke i improvizirane nagazne mine", pripremajući zamke za njega kao Rambo. Tad ona postaje "scream queen" u hororu koji je već s krilaticom testirao vrisak kao nezaobilazni dio žanra.

"Ako se Nancy ne probudi vrišteći, neće se uopće probuditi", glasio je "tagline" filma, podtekstualno podatnog za razna "freudovska" psihoseksualna iščitavanja u korelaciji erosa/seksa i thanatosa, karakteristična za horore s upozorenjima o maloljetničkom seksu itd.

U još jednoj od izvrsnih scena (pred)košmarne tenzije, nakon što je Freddy vrebao na Nancy izvirujući iz zida iznad njezina kreveta kao T-1000 s kandžama, njegova ruka izranja iz kade tik ispred djevojke širom raširenih nogu i vreba na nju čekajući da tone u san, a kad utone povlači je ispod vode u bunar bez dna. Bijela mrtvačka vreća u kojoj se promiskuitetna Tina ukazuje djevici Nancy nalikuje divovskom kondomu.

Tu je i "telefonski seks" s Krugerovim jezikom kako proviruje iz isključenog telefona i, posebice, gejzir ili čak vulkan krvi što šiklja iz postelje do plafona kad krevet, kao golema vaginolika rupa, proguta Nancyna dečka Glena (Johnny Depp) za kaznu što nije poslušao upozorenje "štogod radio, nemoj zaspati".

Upozorenje je kamen temeljac strave čitava filma – straha od sna, te "male kriške smrti" (E.A. Poe). Svatko prije ili kasnije mora zaspati, kao što mora i umrijeti. "Strava u Ulici brijestova" sakriva tu stravičnu misao za nelaku noć ispod jastuka rasparanog kandžama.

Freddy kao preteča Pennywisea

Bez "Strave u Ulici brijestova" i Freddyja sigurno ne bi bilo "Ono(g)" i Pennywisea, tj. "Vriska" i Ghostfacea, horor negativaca koji su bili blagoglagoljivi u ophođenju s žrtvama. Film se ponovno našao na repertoaru nekih svjetskih i domaćih kina ovog Halloweena, poput (kod nas) zagrebačkog "Tuškanca".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. siječanj 2021 04:41