GOSPODAR SNOVA Freddy Krueger: U kandžama velegada

“Štogod radio, nemoj zaspati!“ – Nancy Thompson (Heather Langenkamp), “Strava u Ulici brijestova“ (1984.)

Sve je počelo sa košmarom i šeširom. Istrošenim šeširom smeđe boje, tzv. fedorom, kakav krasi glavu akcijskog junaka Indiane Jonesa. No, Indiana teško može biti dio košmara, zar ne? Prije lijepoga sna u kojem spašavate svijet i ljepoticu u nevolji.

Ovaj šešir je, tako, pripadao nekom starom pijancu. U gluho doba noći, alkos je na smrt prepao jednog dječaka koji se trgnuo u snu, probudio i pogledao kroz prozor spavaće sobe u krivome trenutku. Pogledi su im se sreli. Malac se od straha povukao u sjenu. Kao da je pijanac bio samo loš san koji će dotad nestati, brojao je do 100.

Kad je ponovno bacio oko, ovaj je još uvijek stajao nadomak prozora i buljio ravno u njega. Tko god bio, očito je uživao u strašenju klinca. Wes Craven, dječak iz ove priče, više se nikad nije “uživo“ sreo sa strašnim čovjekom, ali ovaj mu se neko vrijeme materijalizirao u noćnim morama.

Spržen kao purica za Dan zahvalnosti

Nekoliko dekada kasnije, nakon što je odrastao i etabilirao se provokativnim hororcima “Posljednja kuća nalijevo“ (1972.) i “Brda imaju oči“ (1977.), Craven je naletio na seriju novinskih članaka u “Los Angeles Timesu“ o azijskoj mladeži koja je prijavljivala strašne košmare i umirala u snu.

Smrti su se događale s mjesecima odmaka tako da policija nije vidjela povezanost, ali Craven jest. Sjetio se noćne more iz vlastita djetinjstva i uživio u njihovu ulogu. Počeo je pisati priču o ubojici djece Freddyju Kruegeru kojeg su, kad je pušten iz zatvora radi “tehnikalija“, osvetoljubivi roditelji uspavanog američkog predgrađa (kotar Springwood, Ulica brijestova) uhvatili i spalili živa, spržili kao puricu za Dan zahvalnosti.

Godinama kasnije, demonski Freddy, bijesan, ustaje iz svijeta mrtvih, vraća se i sveti adolescentskim potomcima obitelji koje su ga poslale u grob, obitavajući u njihovoj podsvijesti i progoneći ih u snovima koje je okupirao i pretvorio u opake snomorice.

Nevjerojatno, ali istinito, Cravenov scenarij za “Stravu u Ulici brijestova“, napisan početkom osamdesetih, nailazio je na zatvorena vrata studija. Šefovi su sumnjali u isplativost filma s tako neobičnom premisom (tinejdžeri sanjaju istog manijakalnog tipa, a ubije li ih ovaj u snu, umiru zapravo). Čak su i neki redateljevi bliski prijatelji, poput Seana Cunninghama (“Petak 13.“), smatrali kako njegov horor neće biti prestrašan jer se dobrim dijelom odvija u snovima.

Srećom, kad je scenarij dopao u ruke Roberta Shayea, utemeljitelja kompanije New Line Cinema, ovaj se oduševio pročitanim i amenovao proračun od 1,8 milijuna dolara, što je bilo pola iznosa koliko je Craven priželjkivao zbog nadrealnih specijalnih efekata i sl., ali je svejedno pristao na skromnije uvjete i okupio glumačku ekipu koju su predvodili Heather Langenkamp (heroina Nancy Thompson), John Saxon i Johnny Depp (njezin otac, policajac, odnosno momak Gwen), te Robert Englund (Freddy Krueger).

“Strava u Ulici brijestova“ otvorila se 9. studenog 1984. i zaradila svega 1,2 milijuna dolara u prvom vikendu. Ipak, usmena predaja publike i pozitivni osvrti kritičara načinili su svoje pa se utržak filma popeo na 25 milijuna (samo u SAD-u). U doba nastanka film(ov)a, Amerika je bila usred Reaganovih godina, ere koja je ušuškala svijet u imaginarnu postelju od ruža i obećavala zatvoriti vrata socijalnim traumama prethodnih dviju dekada.

Netko će u “trojki”, “Strava u Ulici brijestova 3: Ratnici snova“ (1987.), reći kako su se starci djece “drogirali u šezdesetima“, razdoblju Woodstocka, Vijetnama itd., pa će zato podmladak i ispaštati za njihove grijehe.

Ako su snovi “nusproizvod krivnje“, “psihološki ožiljci moralnih konflikata i skrivene seksualnosti“, Freddy je onda ispao “plod grupne psihoze“ i “kolektivne iluzije“, utjelovljenje potisnutih “tajni i laži“ koje prebivaju u američkoj (pod)svijesti i na površinu izlaze noću. I tako je nacija prekrivala oči, drhtala, bulaznila, iskakala sa sjedala, suočavajući se s vlastitim tjeskobama.

Film poput “Strave u Ulici brijestova“ dotad nije bio viđen unutar žanra. Njegova snaga ležala je upravo u tom “visokom konceptu“. Jer, ako su, primjerice, “Ralje“ navele gledatelje da dvaput promisle hoće li se ponovno kupati u moru, isti trebaju biti teški pehisti da ih u stvarnosti napadne Velika bijela psina (interesantno, u četvorki, “Strava u Ulici brijestova 4: Gospodar snova“ iz 1988., Krueger je zaparao površinu mora koristeći kandžu kao leđnu peraju).

S druge strane, nije bilo važno jeste li “dobro zaključali vrata“, “uzeli raspelo“, “ostali dugo budni“. Možete se sprijateljiti s kavom i popiti bocu tableta za spavanje, čak i odrezati kapke da biste ostali budni, ali “mala kriška smrti“ (E.A. Poe) prije ili kasnije će vas svladati i svaki put kad zatvorite oči, “tlo nestaje pod vama i san počinje“ (Nietzche), djevojčice u bijelom će zapjevati “Jedan, dva, Freddy dolazi po vas...“, dok se vi možda nećete probuditi i ispričati što se desilo. Freddyjeva prijetnja je neizbježna. Zaspete li, njegovi ste.

A on, poput Djeda Božićnjaka, zna jeste li bili dobri ili loši, zna čega se bojite, zna sve vaše fobije, pa se igra sa vama kao “mačka s polumrtvim mišem“, “zajebava s granicom između sna i jave“. Zamagljujući granicu između sna i jave, može se stvarno reći kako je “Strava u Ulici brijestova“ bila “Matrix prije Matrixa“. Zahvaljujući uvođenju dvosmislenosti san/java u hororsku estetiku, “Strava“ transcendira horor i može se svrstati u žanr fantastike.

Doći ću ti u snovima kad noć proguta dan...

Ni negativca poput onog iz “Strave” sedma umjetnost nije dotad vidjela. Iako, moguće da su ga malčice oblikovali Jack Nicholson u “Isijavanju“ koji je, naoružan sjekirom, urlao “Heeere’s Johnny!“ i govorio kako suprugu neće “ubiti“ nego joj samo “smrskati mozak“, a napose Vještica od zapada (“Čarobnjak iz Oza“) sa duhovitom opaskom “Što kažete na malo vatre, Strašilo?“, s obzirom da je Krueger zajašio metlu u šestom nastavku (“Strava u Ulici brijestova 6: Freddy je mrtav“, 1992.).

Langenkamp i Depp bili su možda “službene” zvijezde filma, no show je preoteo negativac, “(in)glorious basterd“ koji se uvukao u snove gledatelja i nije odatle namjeravao tako lako nestati. Možete ga raznijeti, odsjeći mu glavu i što sve ne, no koliko se god trudili, ovaj jednostavno odbija umrijeti. Tinejdžeri su za publiku bili zamjenjivi, potrošna roba. Freddy nije. On je “vječan”. To nimalo ne čudi. Krueger je briljantna kreacija.

Starim fanovima nije se lako naviknuti na novu Freddyjevu masku

Dolazi uglavnom po noći i žrtve napada dok spavaju kao klade, ostavljajući vidljive tragove sna u javi. Onako šaljiv, s urođenim osjećajem za grotesku, Freddy bi, da je Hrvat, lako mogao zapjevati i stihove Jure Stublića “Doći ću ti u snovima, kad noć proguta dan, past ću kao kaplja rose, nježno na tvoj dlan“, samo što bi kaplja rose bila zamijenjena litrom krvi.

Strašan, ružan i prljav, spaljene kože nalik pizzi sa šunkom (može i četiri vrste sira), odjeven u iznošeni crveni džemper sa zelenim prugama, s prašnjavim šeširom na glavi i oštrim noktima, zapravo noževima/britvama, riječju kandžama kojima struže i proizvodi užasan zvuk smrti, Freddy je prava “babaroga“, zločesta inačica Wolverinea ili - još bolje s obzirom na Johnnyja Deppa - Edwarda Škarorukog.

Za razliku od Michaela Myersa (“Noć vještica“) i Jasona Voorheesa (“Petak 13.“), Freddy je bio drukčiji tip serijskog koljača iz žanra horora. Dok su “realističniji“ Myers i Voorhees ubijali po podrumima i tavanima, šumama i gorama, Krueger je operirao u snovima, “nevjerojatnom tjelesnom hokus-pokusu“, koje je oblikovao po svojoj volji (“Vaši snovi, moja pravila!“), pa mu ne trebaju krvlju natopljena kuhinjska nožina i mačeta kao “weapon of choice“; dovoljni su mu bili mali “noževi za maslac“ i mjesto gdje zakoni fizike ne vrijede, dakle “glupa noćna mora“.

Dok Michael i Jason siječu i režu žrtve, Freddy radi nešto slično - također ih rezucka kao kobasice, ali i nadmoćno navlači po stropu, uvlači u krevet koji će ih sažvakati i ispljuniti itd. Dok su ova dvojica mutavi, on je brbljav, jednostavno ne može držati jezik za zubima, što je prikazano doslovno u maštovitoj sceni telefonskog seksa s Nancy iz originalnog filma.

Uloga ‘slashera’ Kruegera savršeno je legla Robertu Englundu

‘Mesne okruglice’ na pizzi

Drugim riječima, Krueger je klao, ali i sipao perverzno zabavne “one-linere“ iz rukava kao hororski Schwarzenegger. On je artikulirani showman, šarmantni “kralj burleske”, podrugljivi demonski klaun koji nije samo tu da preplaši žrtve s podočnjacima i vrećicama ispod očiju, nego da se i prokleto dobro zabavi dok ih provocira umnim igrama sa nezaobilaznim seksualnim aluzijama (i) o “dobrim mokrim snovima“ (“Da se cuclamo?“), istodobno čeličnim kandžama drapajući spavaćice nevinih tinejdžerica u krevetu ili izranjajući među njihovim raširenim nogama dok se nage brčkaju u kadi.

Nažalost, kako je serijal išao dalje (kvalitetom se izdvaja tek trojka i sedmica, “Nova strava Wesa Cravena“, 1994.), Freddy se malčice zanio neozbiljnošću i postao svojevrsna parodija samoga sebe, lik iz crtića, a njegova ubojstva jedini razlog postojanja filmova, koreografirana da publika aplaudira žrtvama koje se pretvaraju u žohare, postaju “mesne okruglice“ na pizzi, akteri stripova ili videoigrica.

Više od ijednog kasapnika Krueger je prešao granicu između straha i smijeha. Upravo se zato i zaboravilo koliko je izvorni koncept “Strave u Ulici brijestova“ bio jezovit. Remake tu nije pomogao. Pred Freddyjem je, sudeći po obradi Samuela Bayera, težak zadatak da povrati “mojo“ i sjeti se kakvog je okusa strah. Pravi košmar za njega tek počinje. Fanovima je lakše. Trebaju samo usnuti prvi, treći ili sedmi film, vratiti se u djetinjstvo/mladost, nanovo odsanjati dobre stare noćne more i onda budni sa (ne)sigurnošću citirati Nancy: “To je samo san, nije stvarno...”.

Najbolje scene smrti 1. Glen Lantz (Johnny Depp), “Strava u Ulici brijestova“ - Iako mu je Nancy rekla “Štogod radio, nemoj zaspati!“, Glen ipak polako (u)tone u san. Freddy ga povlači u krevet i ubija; mlaz Glenove krvi šikne u vis snažno poput erupcije vulkana. Hitnoj pomoći neće trebati “nosila“ nego “spužva“. 2. Philip (Bradley Gregg), “Strava u Ulici brijestova 3“ - Krueger kida tetive na njegovim rukama i nogama, upravlja njime kao nekom marionetom, dovodi do ruba krova mentalne institucije, zlobno presječe (ne)vidljive “konce“ i pošalje ga naglavačke ravno u smrt. 3. Carlos (Ricky Dean Logan), “Strava u Ulici brijestova 6“ - Freddy napada njegov sluh (gluh je na jedno uho) škripanjem po ploči. Najprije lagano, onda sve jače kako bi Carlos u prvome licu iskusio prizor iz “Scannersa“, a on mogao ispaliti još jedan vrlo pamtljiv “one-liner” - “Lijepo da smo se čuli!“

Homoerotična dvojka Vjerojatno najneobičnija “Strava“ je ona rednog broja dva u režiji Jacka Sholdera. U filmu se može naći podtekst o “gay panici“ ako se između redaka pročita rečenica protagonista (“Nešto je u meni. Nešto pokušava ući u mene!“) koji, “bojeći se zaspati, ostati budan“, umjesto kod cure radije odlazi spavati u krevet od prijatelja.

Likovi iz remakea shvaćaju kako posjekotine u snovima ostaju i u javi

Osobna iskaznica - Ime dobio po: nasilniku iz osnovne škole redatelja Wesa Cravena  - Majka: Amanda Krueger, pripadnica vjerskog reda koji je vodio jednu ludnicu tijekom 40-ih  - Plod: kopile stotine manijaka (gđa Krueger je silovana 100 puta)  - Obitelj: žena i kćer  - Zanimanje: ubojica djece (u remakeu i pedofil); ubio ih barem 20  - Sredili ga: bijesni roditelji koji su uzeli pravdu u svoje ruke, spalili ga u kotlovnici i gledali kako gori kad je pušten na slobodu zbog formalnosti  - Zvali ga: ubojica iz Springwooda - Prije smrti je: “Možda bio malo zločest...“  - Poslije smrti je: “Postao nešto puno gore, ono što čini noćne more.“  - Izgled: opečen i rastopljen, nosi skoren šešir i crveno-zeleni džemper  - Oružje: oštrice britve spojene na istrošenu kožnu rukavicu; koristi ih kao dugačke nokte i voli strugati njima  - Snagu mu daju: strah i dječje duše  - Omiljeno jelo: duševna hrana  - Glazba za njegove uši: vrisak mladih žrtava, može i “Bring Your Daughter To the Slaughter”  - Boji se: zaborava žrtava i publike (“Biti mrtav nije problem, ali biti zaboravljen... E, to je pravo sranje!“)  - Citira: Friedricha Nietzchea (“Što me ne ubije, to me ojača... “) - O Jasonu: “Budalasti hokejaš!“  - Proslavio najviše: glumca Roberta Englunda koji je na audiciju za ulogu došao maskiran sa sjenilom od pepela oko očiju (uzeo ga iz pepeljare u autu) - Zamalo ga u aktualnom remakeu glumio: Billy Bob Thornton  - “One-liner” za pamćenje: “To je to, Jennifer, tvoj veliki proboj na TV. Dobrodošla u ‘prime-time’, kujo!“

Tko je jači, Freddy ili Jason?

Freddy protiv Jasona Dva najpopularnija zlikovca horora odmjerili su snage u “celebrity deathmatchu” po imenu “Freddy vs. Jason“ (2003.). Film je završio “pirovom pobjedom” potonjeg - Jason je iz Kristalnog jezera izašao noseći Freddyjevu odrubljenu glavu u ruci, ali Mr. Krueger je znakovito namignuo publici i nasmijao se prije “the enda“. Uzgred, Jason je bio predaniji poslu; pobio je sve što hoda, uključujući i bivšu članicu Destiny’s Childa koja danas pjevuši “When Love Takes Over“ (Kelly Rowland).

Serijal kao lansirna rampa Franšiza “Strava u Ulici brijestova“ bila je lansirna rampa za solidan broj glumaca, redatelja i scenarista. Osim Johnnyja Deppa, u borbi protiv Freddyja Kruegera proslavila se i Patricia Arquette (“Strava u Ulici brijestova 3“). Prve veće redateljske korake na trećem, četvrtom i petom dijelu napravili su Chuck Russell (“Maska“, “Brisač“), Renny Harlin (“Umri muški 2“, “Cliffhanger“) i Stephen Hopkins (“Predator 2“, “Duh i tama“), a scenarističke Frank Darabont (“Iskupljenje u Shawshanku“) i Brian Helgeland (“L.A. povjerljivo“).

Nova strava Wesa Cravena Nakon originala, titula najboljeg uratka u serijalu pripada sedmom dijelu, “Wes Craven’s New Nightmare“, u kojem “tamniji, zločestiji“ Freddy prijeti iz filma prijeći u stvarni svijet preko scenarija za novu “Stravu“. Bio je to ingeniozni, postmoderni metafilm godinama ispred svog vremena, a u ravni opusa Charlieja Kaufmana, svojevrsno Cravenovo zagrijavanje za “Vrisak“ od kojeg je bio pametniji, samo manje zabavan, što mu je u konačnici najvjerojatnije i presudilo kod šire publike.