Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Film & TVVolim/ne volim

Reciklaža prijašnjih uspješnica: pogledali smo zaredom dvije nove serije snimljene prema poznatim filmovima, no samo jednu bismo preporučili

Piše Marko Njegić
26. veljače 2020. - 11:31

SERIJA: Four Weddings and the Funeral/High Fidelity; romantična komedija; SAD, 2019./2020. KREATORI: Mindy Kaling, Matt Warburton/Veronica West, Sarah Kucserka ULOGE: Nathalie Emmanuel, Rebecca Rittenhouse/Zoë Kravitz, Jake Lacey OCJENA: **; *** ½

Za svoje novo “zlatno doba”, s nizom “originalnih i kreativnih TV serija”, televizija prečesto poseže za reciklažom nekih prijašnjih uspješnica i pobija tu (malčice ipak prenapuhanu) “originalost i kreativnost”. Primjerice, teško je i nabrojati sve novije serije koje su, u nedostatku svježih TV ideja, nastale samo prema kultnim ili hitoidnim filmovima ili njima inspirirane. “Four Weddings and the Funeral” (donedavno emitirana na kanalu Fox Life) i “High Fidelity” (premijerno puštena u cijelosti na Valentinovo) nastavljaju taj niz i stvorene su za paralelni (p)ogled.

Serije su snimljene u produkciji TV mreže Hulu (“Sluškinja priča”, “Castle Rock”, “Kvaka 22”), a čeprkaju po ostavštini divnih romantično-komičnih filmova Mikea Newella i Stephena Frearsa iz 1994. i 2000., znanih po domaćim naslovima “Četiri vjenčanja i sprovod” i “Dućan snova”.

Zasebno su ih izvršno-producentski podržali ljudi povezani s filmovima, konkretno Richard Curtis i Nick Hornby kao scenarist “Four Weddings and the Funeral”, tj. autor romana “High Fidelity”. Poveznice s filmovima ne staju na tome: glavni ženski lik u “Dućanu snova”, Robin, glumi Zoë Kravitz, kćerka rokera Lennyja Kravitza i Lise Bonet koja je glumila u prethodniku, a mamu Mayine (Nathalie Emmanuel) najbolje prijateljice Ainsley (Rebecca Rittenhouse) igra Andie Macdowell, zvijezda izvornog “Četiri vjenčanja i sprovod”.

Tamnopute protagonistice u fokusu obiju glazbom poguranih serija (u filmovima Hugh Grant i John Cusack) rezultat su trendovske zamjene spolova na velikom i malom ekranu, možda i činjenice da su ih kreirale žene pa je ko-kreatorica prve Mindy Kaling, dok iza druge stoji duo Veronica West-Sarah Kucserka. Maya i Robin nisu “lude”, ali - poslužimo se stihovima pjesme Josipe Lisac - “ne znaju što hoće” i(li) rade krive (ljubavne) odluke tijekom “volim-ne volim” nedoumica kao pokretača njihovih priča. Konačno, i jedna i druga serija počivaju na soundtracku, pri čemu je glazba u “High Fidelity” više od zvučne podloge, za razliku od “Four Weddings and the Funeral” - sredstvo izražavanja likova s eklektičnijim glazbenim ukusom, “playlista” njihova (ljubavnog) života.

I tu, zanimljivo, dolazi do preklapanja budući da pjesma “Heart Of Glass” u izvedbi Blondie svira (u različitim verzijama) u obje serije. Ipak, pjevačica grupe Blondie, Debbie Harry, počastila je svojom pojavom samo seriju “Dućan snova”, ne i “Četiri vjenčanja i sprovod”, čime kao da je stala na stranu našeg pobjednika u ovom serijskom “dvoboju”.

Nijedna od ove dvije serije nije u najvišem dometu filmskih klasika čije naslove nose, no “Four Weddings and the Funeral” je svakako inferiorniji komad televizije u odnosu na “High Fidelity” koji je napravio uspjeliji “update” prethodnika i bolje iskoristio širi TV format, premda je unutar njega narativno bitno ekonomičniji i prohodniji (deset epizoda u prosječnom trajanju od pola sata, naspram njih isto toliko na potezu od nekih 45 do 55 minuta).

Serijski “Dućan snova” je lako gledljiv i slušljiv te bez većih poteškoća ulazi u oko i uho, mada možemo zamisliti fanove da gase seriju nakon prve (dvije) epizode i pale stari film u inat jer “vinil zvuči bolje”. Naime, serija počinje previše nap(r)asno i čini se da je posrijedi i remake nedavnog TV hita “Fleabag”, ne samo istoimena filma. Vlasnica newyorškog dućana ploča i strastvena audiofilka Robin gleda ravno u kameru i obraća se gledatelji(ca)ma očajnički pokušavajući uspostaviti razinu intimnosti između sebe i publike kojoj se povjerava o ljubavnim jadima.

Robin čak i povremeno složi slične izraze lica kao Fleabag, a i drugi likovi zamalo i sami (po)gledaju u kameru ili uhvate nju u toj “meta” shemi kao što je svećenik uhvatio junakinju spomenute serije. Novi “High Fidelity” je materijal za generaciju koja sluša muziku na mobitelu (ne pločama/CD-ovima) i gleda “Fleabag”, ali i “Russian Doll”, stoga ne čudi da je glumica i kreatorica potonje serije Natasha Lyonne režirala šestu epizodu.

Nešto od dinamike i karakterizacije “Ruske lutke” preseljeno je u (originalni) “Dućan snova”, pa i začarani krug u kojem se vrti heroina, mireći se i (ponovno) rastajući s bivšim zaručnicima (Kingsley Ben-Adir) i potencijalnim budućim momcima na potezu od premladog rokera (Thomas Doherty) do dobrice (Jake Lacey). Međutim, kako “High Fidelity” ide dalje, uspijeva pronaći vlastiti glas u filmsko-serijskom višeglasju, odnosno sastaviti svoju “playlistu” prema “meta” filozofiji protagonistice.

Sklapanje “playliste” je umjetnost i znanost, jer se koristi poezija nekog drugog da rečeš što osjećaš, no opet da imaš distanciju.

Prva stvar na listi treba biti poznata, ali neočekivana, a mora nagnati slušatelja da se dobro osjeća. Druga, pak, treba biti izazovna u smislu da obećanje prve odvede dalje i kao takva više iznenađujuća i primamljiva, kako bi slušatelj pomislio “nastavi slušati, ovdje možda ima više nego misliš”.

Ova serija je svojevrsni spoj prve i druge stvari na Robinoj “playlisti”. Iznenađujuća je, recimo, osma epizoda kad se zaposlenik Robina dućana Simon (David H. Holmes) odmakne od njezine priče i kamera ga prati u stopu da iznese svoj “top-pet prekida svih vremena”. Promjena perspektive u poodmakloj epizodi prilično je osvježavajuća i obećavajuća za gradnju vlastitog identiteta “Dućana snova” pred (neizbježnu) drugu sezonu serije.

Nažalost, ništa takvo nismo vidjeli u “Četiri vjenčanja i sprovod”, generičkoj seriji s manjkom identiteta, a viškom likova. Tako, “Four Weddings and the Funeral” pokušava rekreirati jedan od najpoznatijih momenata iz Curtisova božićnog rom-com klasika “Love Actually”, kad lik Andrewa Lincolna dođe pred vrata Keire Knightley i pomoću natpisa na papirima govori kako se osjeća; sada tako komuniciraju prijateljice Maya i Ainsley. U igri je je i pokušaj preuranjenog romantičnog poljupca na kiši iz finala “Četiri vjenčanja i sprovod”, ali bez efekta scene “Is it still raining? I haven’t noticed”.

Referencije uključuju i trenutak kad se Duffy (John Reynolds) odjene kao Cusackov lik u filmu “Say Anything” kako bi izjavio ljubav Mayi (kazetofon uračunat).

Duffy je samo jedan od Mayinih mogućih odabranika. Priča počinje Mayinim bijegom iz stana njezina oženjena šefa (Tommy Dewey) koji je uvjerava da će napustiti suprugu, a zatim slijedi upoznavanje Kasha (Nikesh Patel), uskoro odbjeglog mladoženju s vjenčanja naj-frendice Ainsley. Ova serija konstantno nadodaje likove koji su zaljubljeni u nekog drugog, gomila parove i sapuničaste podzaplete umjesto da se fokusira na postojeće kojih je ionako već dosta.

Niti jedan lik nije karakterno sočan ni kao najsporedniji u filmu (npr. Kristin Scott Thomas ili svećenik Rowana Atkinsona), kamoli oni glavni, makar imaju ekstra vremena. Deset epizoda/cca osam sati serije je više nego dovoljna minutaža da likovi postanu definirani ili nešto dublje karakterizirani, ali to se ne događa zbog njihove nezanimljivosti i forsiranja “viškova”. U filmu je jedan razgovor bio dovoljan da sve bude romantično jasno koliko može biti, a ovdje autorima ni jedna epizoda nije dostatna.

Iako serija ima povremenih uspona i nije posve negledljiva ako ste spremni na romantično-komičnu trakavicu bližu prosječnom sitcomu nego filmu, “Four Weddings and the Funeral” je jedan od oglednih primjera druge strane zlatne medalje televizije. Može serija imati (i ima) svo vrijeme ovog svijeta, no to ne znači automatski da će gledatelj više mariti za likove ako u startu nisu zanimljivi i da se (njihova) priča mora rastezati unedogled kad za to realno nema nikakve potrebe.

#SERIJE

Izdvojeno