Instrumentalna tema Harolda Faltermeyera pretapa se u zarazni rock-hit “Danger Zone” Kennyja Logginsa i električne gitare pale motore bojnih mlažnjaka koji uzlijeću i slijeću na nosač aviona u zalazak sunca ili buđenje dana.

Adrenalinski kadrovi za nijansu su manje MTV-jevski akcijsko-spotovsko-šminkerski filt(e)rirani, ali pokojni redatelj Tony Scott i njegov “Top Gun” dobili su savršenu posvetu na početku blockbustera “Top Gun: Maverick” Josepha Kosinskog (“Tron: Nasljedstvo”, “Zaborav”, “Samo za hrabre”).

S mlažnjakom kao svojevrsnim DeLoreanom iz “Povratka u budućnost”, uvodna sekvencija teleportira gledatelja ravno u 1986. godinu.

Tad je bombastično režirani “Top Gun” poletio do sedmog neba i s brzinom od dva maha doletio u srce publike, osvojivši titulu najvećeg kinohita godine i lansiravši u megazvijezde avione F-14 Tomcat i Toma Cruisea ("Riskantan posao", "Legenda").

Svatko tko je onda u kinu (“Central”) gledao “Top Gun”, imao sedam godina kao potpisnik ovih redaka ili tridesetak kao njegov otac, mogao bi doživjeti teški flešbek, što i jest namjera “Mavericka”, jednog u nizu nastavaka blockbustera iz pluskvamperfekta nakon novih “Ratova zvijezda”, “Terminatora”, “Pobješnjelog Maxa”, “Jurskog parka/svijeta”, “Noći vještica”, “Istjerivača duhova”, “Matrixa”, “Vriska”... koji transgeneracijski pomiruju jučer, danas i sutra.

”Top Gun 2” je ponajbolji u tom nizu, film kojemu apotekarski odmjerena doza nostalgije daje vjetar u krila dok vješto pilotira između nebeske akcije i ljudske emocije, prošlosti i sadašnjosti, pa i budućnosti. Iako uvodna scena sugerira da smo i dalje u 1986., neke stvari su drukčije pa oskarovka Jennifer Connelly (“Genijalni um”) zamjenjuje Kelly McGillis kao nova-stara ljubav junaka, iznimno dopadljiva Penny Benjamin, a umjesto odbojke na pijesku igra se američki nogomet.

Od 1986. je prošlo 36 godina i kadar mlade Meg Ryan iz prvog filma prilično je sugestivan po pitanju vremena. Protok vremena se reflektira na Valu Kilmeru u maloj ulozi nekadašnjeg Maverickova rivala Icemana, ako ne i vječno mladom Cruiseu kao titularnom junaku, premda kamera pronalazi bore na njegovu licu u krupnom kadru.

Dosta toga se promijenilo od 1986. naovamo u svijetu, od (akcijske) kinematografije i zrakoplovstva do geopolitike. Prilično je znakovito da kapetana Petea Mitchella, alias Mavericka, zatječemo kako testira “stealthovski” zrakoplov i pokušava dosegnuti brzinu od deset maha kako bi održao na životu potrebu za pilotima koje prijeti zamijeniti bespilotski kompjutorski program pod nadzorom “dronskog rendžera” Chestera “Hammera” Caina (veteran Ed Harris, zvijezda pilotskog epa “Put u svemir”).

”Jednog dana neće trebati piloti tim zrakoplovima koje testirate. Budućnost dolazi. Vaša vrsta izumire”, Hammer upozorava Mavericka. “Možda, ali ne danas”, odgovara Maverick, preko njega i Cruise, vjerojatno najveći predstavnik izumiruće vrste hollywoodske megazvijezde i pobornik kaskaderskog akcijašenja naspram računalnog (“Mission: Impossible”).

Razgovor je simboličan: Hammer najavljuje vrijeme koje je već stiglo s dronovima umjesto pilota u zračnim borbama, odnosno (alegorijski) kompjutorskim efektima/kaskaderima umjesto ljudi od krvi i mesa u blockbusterima. Možda u skorije vrijeme blockbusterima doista neće trebati glumci i zvijezde, ali ne danas, ne dok je Cruise živ kao hodajući muzejski primjerak jedne ere na zalazu, da ne kažemo “Jurassic World” dinosaur.

Potvrda toga dolazi u pilotskoj misiji filma, veoma nalik napadu na Zvijezdu smrti u “Star Warsima”. Maverick mora podučiti novu generaciju pilota da lete opasno nisko (100 stopa) i iznimno brzo (ne manje od 600 čvorova) kroz uske kanjone, bombardiraju pogon za obogaćivanje urana neimenovane države (prekršila sporazum NATO-a) i izbjegnu projektile zemlja-zrak.

Piloti će to izvesti “uživo” i letjeti pravim avionima kroz prave kanjone, a ne sjediti u kokpitu u studiju ispred zelenog ekrana koji iza njih projicira računalno rekreirane krajobraze kao u novim “Ratovima zvijezda”. ”Top Gun: Maverick” je odlična reklama za američke pilote.

Možda nije slučajno da dolijeće u kina u jeku ruske invazije na Ukrajinu, tj. zategnutih odnosa između SAD-a i Rusije, kakvi su bili na snazi i u hladnoratovskim osamdesetima, kad je prvi film funkcionirao poput letka za novačenje u redove mornaričkog zrakoplovstva, među mišićave momke koji izgovaraju citatne rečenice o potrebi za brzinom (“I feel the need... the need for speed”) i u slobodno vrijeme vole igrati odbojku na pijesku u prizorima latentne homoerotike.

Pa ipak, Kosinski vješto izbjegava propagandistički i propatriotski prizvuk: neprijatelj, kao i kod Scotta, nema lice, kamoli ime, ma koliko lako mogao biti Rusija. (Geo)politika je ionako u drugom planu filma; usputno doznajemo da je Maverick nakon događaja u originalu bio poslan u Bosnu pa Irak. U prvom planu su akcija i emocija s kojima nastavak retrospektivno obogaćuje ostavštinu originala i (njegovim) zbivanjima daje veću dramsku težinu, otprilike kao "Creed II" u odnosu na "Rockyja IV".

Među pilotima na obuci nalazi se i Bradley “Rooster” Bradshaw (stopostotno pogođeni Miles Teller), sin Maverickova pokojnog prijatelja Goosea (Anthony Edwards), što otvara nezaliječene rane i dovodi do animoziteta između učitelja i učenika koji ima svoga “icemanovskog” rivala u Jakeu “Hangman” Seresinu (dobri Glen Powell), samo s manje homoerotike u zraku.

Gooseova nesretna smrt još uvijek proganja Mavericka, kao Balbou pogibija Apolla Creeda iz “Rockyja IV”. Tijekom letova, u nezavidnim situacijama, Maverick još uvijek znade reći “Pričaj mi, Goose” i kad to kaže, mogao bi vam štrecnuti srce.

Glumeći posljednjih 20 godina pretežno u akcijskim blockbusterima kao što su puste “Nemoguće misije” (“Protokol duh”, “Odmetnuti”, “Raspad sistema”), dva “Jacka Reachera”, “American Made”, “Mumija”, “Na rubu budućnosti” i “Noć i dan”, Cruise nije odavno ovako spustio emotivni gard i djelovao ranjivo, možda tamo od “Magnolije”, “Oči širom zatvorene” i “Jerryja Maguirea”, da ne odemo dalje do “Kišnog čovjeka”.

Uloga Mavericka posjeduje elegični karakter u filmu koji dođe kao Cruiseov “Rocky Balboa” i “Creed”. Emocije se prenose od jedne do druge generacije, od Mavericka i Icemana do Roostera. Kilmerovo zdrastveno stanje iz stvarnog života inkorporirano je u njegovu ulogu i “dijalog” Icemana i Mavericka iznimno je ganutljiv, emotivni vrhunac filma dosegnut i u trenutku kad se Rooster obrati ocu s “Pričaj mi, tata” u završnoj zračnoj akciji kojom “Top Gun 2” uspijeva letjeti na visini originala, pa i nadletjeti ga.

Iako Kosinski nije punokrvni akcijski režiser i majstor kinetike kao Scott, potvrđuje se kao specijalist za blockbustere na visokoj budžetskoj skali od prve scene probijanja granice deset mahova koja izgleda kao spoj onozemaljskih kadrova “Prvog čovjeka” i “Odiseje u svemiru”.

Kosinski odaje počast Scottu i imponira njegovo manevriranje između starog i novog, vidljivo i u uvođenju zastarjelog F-14 u zračnu borbu protiv lovaca pete generacije, što je ekvivalent pojavi T-Rexa među novovjekim dinosaurima u “Jurskom svijetu”, ali i odlazi dalje u “danger zone”. Letačke scene su (još) opasnije i uvjerljivije zato što su isključivo snimljene u zraku, s glumcima u F-18 avionima i efektima G-sile oslikanim na njihovu licu, a ne dijelom i u simulatorima letenja.

Zračna akcija je doživljajnija, režirana u nešto dužim i svakako širim kadrovima, kamerno je zaigrana (nevjerojatni rakursi), ali nije montažno isprekidana dok potencira osjećaj brzine i potrebe za istom, pumpa adrenalin i definitivno probija novi zvučni zid s nevjerojatnim manevrima i lupinzima, kao stvorenima za kino. Nebo pripada “Mavericku”. Krenite s polijetanjem.