To je film o ljubavnom odnosu dvoje mladih ljudi u kojem se glavna junakinja Saša ne osjeća dobro i želi izići iz tog odnosa.

Međutim, okolnosti su takve da se našla s Filipom, svojim dečkom, usred pandemije te nakon potresa oni odlaze iz Zagreba u Gorski kotar u rodnu kuću Sašina djeda. Premda se Gorski kotar čini kao mjesto koje pruža puno prostora, u Saši se budi osjećaj zatočenosti i nezadovoljstva, ali i nemogućnosti da se udalji od Filipa. Ovako Riječanka Sara Grgurić opisuje svoj kratki film “U šumi”, prvi hrvatski na temu pandemije, koji je dalmatinsku premijeru imao na Festivalu mediteranskog filma.

Kakav je osjećaj biti redateljica, scenaristica i producentica prvog hrvatskog filma na temu pandemije?

- Bitno mi je istaknuti da nisam bila sama. Na filmu je radio tim sjajnih ljudi koji su vjerovali u ideju te ju od samog početka samnom razvijali. Sa glavnim glumcima Lanom Menigom i Josipom Ledinom sam prolazila kroz svaku ruku scenarija koju smo zajedno iščitavali, mijenjali i popravljali.

S obzirom da je film dosta suptilan (jer ono što je bitno se razvija unutar Saše, često smo morali izbacivati scene ili dijaloge koji su previše toga objašnjavali ili vodili film u drugom smjeru koji nije odgovarao ideji “suptilnog” i “atmosferskog”. Tu se odmah nadovezuje i odličan direktor fotografije Frane Pamić s kojim sam dosta dugo razrađivala vizualni identitet filma jer ono što smo u scenariju izbacivali smo htjeli pokazati slikom.

Što se tiče produkcije, film je bio jedan veliki zalogaj u kojem je najveću ulogu imao Mihael Šandro. Film je snimljen na 16mm vrpci, a to je značilo da nam se role filma dostavljaju iz Češke i da je nakon snimanja filma potrebno te iste role dostaviti u Češki laboratorij. Sve vezano uz snimanje na filmskoj vrpci rješavao je Mihael i odlično je odradio svoj posao.

Također, tu je bila i producentica Suzana Erbežnik koja je odradila financijski dio filma. S obzirom da je film rađen u okviru studentskog budžeta morali smo pronaći sponzore koji će nam omogućiti snimanje.

Premda sam imala više uloga na filmu, imala sam i odličan tim ljudi koji su mi pomogli i koji su odradili popriličnu količinu posla. Film jest prvi hrvatski film na temu pandemije, međutim o tom pridjevu nitko nije razmišljao jer jedino što nam je bio cilj jest uspješno snimiti film u tako neizvjesnim okolnostima.

TREBALA SAM SNIMATI NEŠTO DRUGO

Ovo je tvoj završni rad na preddiplomskom studiju FTV-režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako su reagirali profesori kad si rekla o čemu se radi?

- U trenutku kada smo na Akademiji trebali krenuti u pripreme završnih filmova, cijela je zemlja ušla u “lockdown”. Ta se situacija odrazila na apsolutno sve pa tako i na nas i naše filmove. Ja sam, na primjer, imala potpuno drugu ideju za film.

Trebala sam snimati film u Zagrebu, s mnogo likova, na mnoštvu lokacija i potpuno drukčijom radnjom. Nažalost, ili ipak s obzirom na ishod na radost, film je bilo nemoguće snimiti u tadašnjoj situaciji.

Na koncu se dogodio i potres i otišla sam doma na Grobnik kod roditelja. Nisam bila sigurna hoću li ili neću uopće snimiti film jer sam morala smisliti nešto potpuno novo što će biti moguće snimiti u novonastaloj situaciji. Tu mi je puno pomogao profesor Zvonimir Jurić, koji mi je bio mentor i koji je bio pun podrške da ipak smislim i snimim novi film. S njime sam dugo razgovarala i razvijala ideje ali nikad nismo spominjali pandemiju kao početno polazište.

Zbog situacije koja nas je kolektivno snašla i koju smo intenzivno proživljavali, nametnulo se samo od sebe da film sadržava elemente pandemije. Mislim da tada nitko od nas, pa ni profesor, nije doživljavao temu pandemije kao nešto inovativno već kao nešto što se nameće samo po sebi.

Da nije bilo pandemije, bi li bilo "U šumi" na neki drugi način?

- Da nije bilo pandemije, “U šumi” nikad ne bi bio snimljen. Barem ne sada niti u ovom obliku. Vjerojatno bih snimila film koji sam prvotno planirala, a kakav bi to film bio, izgleda da nećemo saznati. (smijeh)

Kako ti je bilo raditi u limitiranim pandemijskim uvjetima? Koliko je limitacija dovela do inspiracije, a koliko ju je kočila?

- Mislim da ključ ovog filma leži u tome što je snimljen uz jako puno truda i rada, ali u isto vrijeme bez ikakvih očekivanja i pritisaka. Nitko nije očekivao od nas da napravimo dobar film već smo imali punu podršku da se uopće upuštamo u snimanje filma.

Sreća je bila i u tome što tada nitko nije radio pa sam mogla odabrati ljude s kojima želim raditi i koji su imali vremena i motivacije da pokušamo. Okupili smo se kao prijatelji i sve situacije koje su se po putu nametale kao “problemi”, mi smo pokušavali preokrenuti u prednosti.

Na primjer, predavanja smo imali “online”, što je značilo da imam puno više vremena raditi na filmu i kvalitetno ga pripremiti. Često smo putovali u Gorski kotar, istraživali lokacije i uvježbavali scene na licu mjesta.

Bilo je bitno da odmah u startu znamo što možemo, a što ne možemo. Na primjer, znali smo da u filmu ne možemo imati puno likova pa smo se ograničili na dva, ali smo unutar tog ograničenja pokušali biti što kreativniji. Pandemija se možda činila kao vrlo ograničavajuća okolnost za bilo kakav rad, no nama je stvorila mogućnost da radimo kvalitetno i koncentrirano.

ZAŠTO NE OTOK? TAMO SI ZAROBLJEN

Ipak, nisi niti jedan kadar snimila u Zagrebu. Bilo je produkcijski prezahtjevno, možda i riskantno?

- Zagreb sam vrlo brzo odbacila kao opciju snimanja. Bilo mi je bitno pronaći prostor koji će biti u kontrastu onome kako se likovi osjećaju.

Gorski kotar sa svojim prekrasnim otvorenim eksterijerima koji su gotovo nenaseljeni odlično kontrastiraju lockdownu u kojem se likovi u trenutku raspada njihovog odnosa nalaze. Olakotna okolnost je što su moji roditelji iz Gorskog kotara pa mi je to vrlo dobro poznat teren, a film smo snimali u rodnoj kući moga djeda. Snimanje izvan Zagreba ispao je produkcijski možda i najjednostavniji dio.

Apsolutno najveći izazov filma je bilo snimanje na filmsku vrpcu. Odlučili smo snimati na filmsku vrpcu upravo zato što nije bilo pritiska kako će to ispasti već smo znali da je ovo situacija u kojoj je odlično riskirati i isprobavati.

Zbog te “hrabrosti” dobili smo veliku podršku od "Antitalenta" na čelu s Danijelom Pekom koji nam je omogućio opremu za snimanje, a uključili su se i "Euroherc", "Hrvatske šume" (Uprava šuma, podružnica Delnice), općina Skrad, općina Čavle, "Pilard nekretnine" i mnogi drugi koji su financijski potpomogli realizaciju filma.

Zašto su likovi otišli iz grada baš u Gorski kotar, a ne recimo negdje na more/neki otok?

- S obzirom na to da sam u djetinjstvu cijelo ljeto provodila u Gorskom kotaru, a tijekom pandemije smo se svi više-manje vraćali svojim domovima, htjela sam tako postaviti stvari i u filmu.

Saša i Filip odlaze u Gorski kotar u rodnu kuću Sašine obitelji. Saša je nesretna i povratak “kući” otvara u njoj sve više pitanja i nesigurnosti glede odnosa s Filipom. Ona je s njime zatvorena i ne može od njega pobjeći premda pokušava: bježi na mjesta koja su prostrana i koja daju dojam velike slobode, premda je sada najmanje ima.

Ponekad mjesta u kojima se osjećamo najugodnije u nama otvaraju velika pitanja i nesigurnost. Odabrala sam Gorski kotar zbog mog osobnog osjećaja koji imam kada dođem tamo i koji je morao stvoriti taj isti osjećaj u Saši.

Otok se čini kao da nemaš gdje pobjeći jer si okružen morem sa svih strana, na obali je uvijek pred tobom to more koje moraš preplivati. Oko Saše su šume, livade i jezero. Ona ima gdje pobjeći; ali Filip je uvijek nađe - ona mora shvatiti da je došao kraj.

Kako ti je bilo raditi s mladim glumcima koji imaju jednu prilično eksplicitnu erotsku scenu?

- Lana Meniga i Josip Ledina su također i moji dobri prijatelji i do te scene je došlo zajedničkom odlukom. S obzirom na to da smo dugo razvijali film i puno razgovarali o radnji i likovima, procijenili smo da je ta scena bitna za film.

Ovo je bio moj prvi susret s režiranjem takve scene i međusobno smo si puno pomagali. Najbitnije je to što smo zaista imali međusobno povjerenje i poštovanje i znali smo zašto radimo tu scenu.

Meni je bilo bitno da oni mogu reći svoje granice tako da su sami odlučili što im je prihvatljivo i na koji način žele to odraditi. Na snimanju te scene bili smo samo snimatelj, oni i ja te smo se potrudili napraviti što ugodniju atmosferu.

Na kraju dana to je sve samo fikcija, a oni su posao odradili profesionalno i bez komplikacija.

FILM KAO LIJEK PROTIV 'LOCKDOWNA'

Koliko je tebi ovaj film bio lijek protiv "lockdowna", "novog (ne)normalnog", u stilu "klin se klinom izbija"?

- Meni je ovaj film jako pomogao da ne razmišljam o cijeloj situaciji i mislim da je tako bilo svima koji su radili na filmu. Na neki način je bio okupacija i zabava koja nam nije dozvoljavala da se opterećujemo negativnim mislima. Možemo reći da smo usred “novog normalnog” pokušali zadržati samo “normalno”.

Čak i scene u kojima se oslikava trenutno stanje nismo doživljavali kao nešto ozbiljno već nam se to činilo kao nešto daleko od nas. Zato nismo ni razmišljali hoćemo li biti “prvi” koji rade takav film jer nam to u tom trenutku zaista nije bilo bitno niti nešto na što smo obraćali pažnju.

Doduše, tek nakon što je film bio gotov i kad je nestao sav adrenalin, shvatila sam u kakvim smo vremenima radili. Danas mi je to jako drago jer nas je zaštitilo od negativne kolektivne svijesti.

Koliko je ovaj film preslika urušenih ljudskih odnosa ili stavljenih na kušnju zbog pandemije?

- Ovo je zasigurno film o urušenim ljudskim odnosima, a pandemija je okvir u kojem se ti urušeni odnosi ne mogu ispraviti.

Mislim da je to općenito ozbiljna tema jer se, nažalost, neki ljudi mogu pronaći u filmu bez obzira na to je li on stavljen u kontekst vremena ili ne. Postoje osobe koje shvate da ne žele nastaviti odnos a ne znaju reći ne, našli su se u rutini ili nemaju hrabrosti prekinuti odnos. To je problematično samo po sebi, a "U šumi" postavlja još jedan sloj gdje si stavljen u dodatni okvir koji ne proizlazi samo iz tebe nego i iz situacije koja je pogodila cijeli svijet.

Sigurno negdje postoji jedna Saša koja se želi maknuti iz ljubavnog odnosa, a ne zna kako, te joj ova cijela situacija ne pomaže već je psihički umara i stvara stres.

Na kraju si dobila nagradu "Zlatna kolica" za najbolje kratkometražno ostvarenje u programu "Kockice" na Zagreb Film Festivalu.

- Predivan je osjećaj dobiti nagradu za svoj rad, a kamoli kad je taj rad nastao iz zajedničkog rada i posvećenosti.

Iskreno vjerujem da je to nagrada svima koji su radili na filmu i gledam je kao dokaz da je zaista dobro reagirati u trenutku ako ti intuicija to nalaže i da je bitno raditi nešto iz srca. Znam da sam već nekoliko puta to spomenula, ali vrlo je bitno imati ljude oko sebe koji vjeruju u to što radite jer je film ipak timski rad. Ja sam imala takvu ekipu i to jako cijenim.

Ova nagrada mi je posebno draga jer kada sam se doselila u Zagreb i prvi put posjetila “Kockice”, jako mi se svidjela atmosfera i podrška koju su prikazani filmovi dobivali od publike. Tada sam pomislila da bi bio prelijep osjećaj imati svoj film. I eto nas tri godine kasnije.

BAČE, MATEJUŠKA, SPLIT...

Koliko si znala o FMFS-u prije nego što ti je film primljen u program?

- O FMFS-u sam znala i prije snimanja “U šumi”. Doduše, tada nisam imala što prijaviti, a putovi me nisu nikada vodili do Splita.

Kada smo saznali da smo sa “U šumi” uvršteni u program “Ješke”, bili smo jako sretni jer je ovo prvi put da ćemo film pogledati na velikom platnu, a svi znaju da je poseban doživljaj pogledati film u Ljetnom kinu “Bačvice”.

Split je zaista prekrasan grad, došli smo malo ranije da se stignemo provesti, a ugostila nas je draga prijateljica Karla Leko, koja je također pomogla u stvaranju filma. Osim što nas je njezina obitelj odlično ugostila (probali smo domaću spizu njezine mame i popravljali brodicu s tatom), već smo se okupali na Bačvicama, a bome i proveli večer na Matejuški i moram vam priznati da mi je sada jasno zašto ima toliko dobrih filmaša iz Splita. Zaista je poseban i inspirativan grad.

Bit će se teško vratiti u Zagreb, fjaka brzo uhvati čovjeka.