Ex-YU kinematografija novog milenija baš i nije iznjedrila puno obiteljskih/dječjih filmova. Naprotiv, filmovi za djecu mogu se praktički nabrojati na prste tri ruke, a najviše ih je snimljeno u hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj (ko)produkciji. Spomenimo serijal o “Koku” (“Koko i duhovi”, “Zagonetni dječak”, “Ljubav ili smrt”, “Uzbuna na zelenom vrhu”), “Duh babe Ilonke”, “Šegrt Hlapić”, “Anka” i “Moj dida je pao s Marsa”, zatim “Agi i Ema”, “Princ od papira”, “Zlogonje” i “Ljeto kada sam naučila letjeti” te “Zabravljeno blago”, “Gremo mi po svoje” i “Gajin svijet”.
Brojka je još poraznija kad su u pitanju božićni filmovi i tu na pamet pada samo romantična komedija “Sve najbolje” Snježane Tribuson. Zato treba dvostruko pozdraviti više no solidan slovenski film “Kapa” Slobodana Maksimovića, nastao u koprodukciji s Hrvatskom, ali i Slovačkom i Luksemburgom. “Kapa” je istovremeno i film za djecu i božićni film.
Kad se žanrovi spoje u jedan, a “Kapa” ih spaja, dobili smo prvi slovenski/hrvatski/regionalni božićni film za djecu koji ima potencijala da se dopadne ne samo mališima, nego i velišima, te postane kinohit sad kad krene u distribuciju mjesec-i-nešto-sitno-dana prije Božića i pripadajućih blagdana.
Štoviše, producenti vjeruju u film toliko da je sinkroniziran na nekoliko jezika i spreman za festivalsku i kinodistribuciju izvan regije. U “Kapi” je sve u znaku Božića pa se čak i jedna obitelj preziva Božič. To je obitelj male Lučke ili Luce (Kaja Podreberšek) kojoj će u posjetu doći Erik (Gaj Črnič), siroče iz doma za mlade gdje je osvojio nagradu da provede Božić s Božičima, djevojčicom i njezinim roditeljima (Ajda Smrekar, Frano Mašković), makar su oni mislili da će im u posjet doći curica.
Film je naslovljen prema Erikovu nadimku Kapa. On iz osobnog razloga (otkrit ćemo do kraja priče) cijelo vrijeme nosi kapu koju mu “bullyji” iz doma skidaju s glave i dodavaju se njome. Čak i u tim scenama redatelj ne želi da mrak “bullyinga” ugasi božićno svjetlo i pokušava pronaći dječju zaigranost koju potencira i nestatična kamera Svena Pepeonika te, napose, glazba Michala Novinskog, zvučeći kao iz hollywoodskog filma za djecu poput “Harryja Pottera”.
Maksimović tako pristupa i ostatku filma, tražeći božićno svjetlo u mraku. Lučka je za Božić htjela sestricu ili psića, a dobila je Erika koji bi, pak, želio doma mami. “Zar nisi radostan što ćeš s njima biti za Božić? Bit će ludo, vidjet ćeš”, Eriku govori ravnateljica doma Ana (Mojca Fatur).
Među klincima će se nakon početnog animoziteta (“On neće spavati u mojoj sobi!”) razviti prijateljstvo kad dožive avanturu na istovremeno hladnim i toplim ulicama Ljubljane, gdje i svjetla policijskog automobila mogu zasvijetliti božićnim sjajem. Avantura uključuje više od jednog Djeda Mraza (ho-ho-ho), tronogog psa mješanca kao poklon s neba za Lučku, ali i Erikov emotivni posjet mami alkoholičarki.
Emocije nisu strane filmu koji ima i tračak filmske (hollywoodske) magije, kao u sceni kad automat ispljune kišu kovanica i slatkiša ili Erik i Lučka crtaju crteže na nebu, od jelke i bagera do svemirskog broda, oslikane finom animacijom/vizualnim efektima Michala Strussa. Kapa dolje za “Kapu”.