Takoreći je Snježana Tribuson bila jedina žena među hrvatskim redateljima dugometražnih filmova na prijelazu milenija, razdoblju njezinih popularnih komedija poput “Tri muškarca Melite Žganjer“ (1998.) i “Ne dao Bog većeg zla“ (2002.). Danas je situacija drukčija. Žene su pronašle svoj prostor u formi dugog metra. No, izuzev Vlatke Vorkapić (“Sonja i bik“), njihova zanimacija je više okrenuta dramama (“Trampolin“ Katarine Zrinke Matijević), i to onima festivalskog tipa (“Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić). Mjesta za veteranku Tribuson i njezine komedije, dakle, još uvijek ima u hrvatskoj kinematografiji jer šira publika razmišlja poput redatelja opere u filmu “Sve najbolje“ koji se pita “tko će kupiti kartu da gleda zabrinutog muža kako nosi bolesnu ženu u bolnicu“.
Štoviše, s obzirom na aktualnu prevlast festivalskih drama u hrvatskom filmu, “comeback“ Tribusonke sa “Sve najbolje“, poslije 14-godišnje kinopauze, mnogi će vjerojatno dočekati raširenih ruku i primiti u topli zagrljaj, kao nekog vedrog člana rodbine na blagdanskoj večeri kojeg nisu dugo vidjeli. Tribuson se vraća vrlo solidnim filmom prepoznatljiva redateljsko-scenarističkog rukopisa, prigodno omotana celofanom božićne romantične komedije na koju možete povesti curu, mamu i sestru u kino. Prigodni blagdanski filmovi redovito izlaze u kinima u ovo doba godine, ali nitko u njima dosad nije govorio hrvatski.
“Sve najbolje“ ulazi u povijest kao prva domaća romantična komedija božićnog ugođaja, ovdje iniciranog od zgodnih nastupnih kadrova. Na kalendaru se kida stranica 23. prosinca, poklopac lonca pjeva u ritmu “Jingle Bells“, a napolju plešu pahulje snijega, nakon čega upoznajemo punašnu vlasnicu slastičarne gladnu ljubavi (Ksenija Marinković u trećoj uzastopnoj glavnoj ženskoj ulozi; “S one strane“, “Ustav RH“) koja komunicira sa samom sobom putem “post-it“ naljepnica. Glad za ljubavi pokretač je filma i “link“ prema različitim likovima, od slastičarkine sestre na odjelu onkologije (Jasna Bilušić), preko razvedenog opernog pjevača (Ozren Grabarić) i njegove kolegice (Renata Pokupić), do pjevačicina usamljenog oca udovca (Bogdan Diklić) i oženjenog soboslikara/švalera ovisnog o ženama (Goran Navojec).
Njihove sudbine spajat će se (ne)vidljivim koncima, zbrajati i oduzimati, a oni se nalaziti na pravo-krivom mjestu u krivo-pravo vrijeme, kako to obično biva u sličnim prazničnim filmovima razgranatog paralelnog narativa (“Dan zaljubljenih“, “Sretna Nova godina“, “Božić kod Cooperovih“...), kakvima je kamen temeljac postavio nedostižni “Zapravo ljubav“ Richarda Curtisa. “Love Actually“ je nedvojbeni žanrovski uzor Tribusonki, premda je ona prije Curtisa premrežila film (“Tri muškarca Melite Žganjer“) istodobnim radnjama, tada aktualnim u “short cuts“ dramama. Zapravo, “Sve najbolje“ je svojevrsni nastavak “Tri muškarca Melite Žganjer“, samo s likovima odjevenima u prigodno božićno ruho.
Nanovo imamo slastičarku i “stranog državljanina“, ovaj put opernog pjevača na posudbi u zagrebačkom HNK umjesto lica iz španjolskih sapunica na snimanju u Hrvatskoj, ali i nove likove, od kojih se ističu oni u tumačenju stvarne mezzosopranske dive Renate Pokupić, Bogdana Diklića i Gorana Navojca. Neki fabularni segmenti filma ponovno su uspjeliji u isprepletanju romanse i komedije, svi glumci nemaju romantično-komični tajming, a humor varira od polovično smiješnog i prvoloptaškog do prilično smiješnog i maštovitog, bilo da likovi (direktor opere Ivo Gregurević) govore da bi “stavili ruku u vatru ako to nije istina“ i vatra se najednom ritne u peći ili prilažu rendgen sliku muškarca da pokažu kolegicama “kako je zgodan“ (medicinska sestra Dora Fišter).
U buđenju božićnih i romantično-komičnih “feel good“ vibracija i osiguravanja “happy enda“ za likove dosta toga je namjer(ava)no prigodno i žanrovski klasično, no Tribuson i njezini glumci se trude da to djeluje spontano, ako ne i svježe u filmu ništa lošijem od gorenavedenih oponašatelja “Zapravo ljubav“, dapače nerijetko i superiornijem. Treba posebno pohvaliti podpriču s dvostrukim zaljubljivanjem opernih pjevača i njihovih scenskih likova tijekom probe u kojoj se “osjećaju strasti“, baš kako traži redatelj predstave. Opipljiva strast između Grabarića i Pokupićke nadilazi opće mjesto romantične komedije, posjećeno u njegovom izvođenju operne pjesme za nju nasred bolnice, ispred auditorija sastavljena od zaposlenika i pacijenata. Jednu takvu scenu lako je zamisliti i u rom-comu kraljice žanra Nancy Meyers, kao i svjetlucanje kolačića u obliku srca kad se “strefi“ ljubav između starijih likova. Slatki blagdanski film “Sve najbolje“ potvrđuje da hrvatska kinematografija u Snježani Tribuson ima vlastitu Nancy Meyers.
Računalna animacija
U ulozi poduzetnika koji je ostavio opernu pjevačicu gledamo Gorana Bogdana, a redateljici pišemo plus što je vratila pred filmske kamere Kseniju Pajić i uhvatila se u koštac s računalnom animacijom (četa žohara), tako rijetkom u hrvatskom filmu.