Stanka duga gotovo 20 godina, koliko Radivoje "Raša" Andrić nije snimio nijedan film za kina, napokon je prekinuta. Podsjetimo, Andrić je režirao tri legendarna srpska filma u rasponu od 1998. do 2004., "Tri palme za dvije bitange i ribicu", "Munje!" i "Kad porastem biću kengur", a onda napravio predugu pauzu.
Srećom, Andrić se ove godine konačno vratio i opet snimio dobar film i kinohit koji je hrvatsku premijeru upravo doživio na Pulskom festivalu – "Ljeto kada sam naučila letjeti" ("Leto kada sam naučila da letim"). Za povratak je odabrao ekranizaciju istoimena romana za djecu i mlade Jasminke Petrović koji je, za film snimljen i u hrvatskoj koprodukciji te na našim lokacijama, u scenarij pretvorila Ljubica Luković.
Dosadašnji Andrićevi filmovi bili su redom generacijski, zainteresirani za mlade i njihove živote, ali podjednako prijemčivi i odraslima, a takav je i ovaj najnoviji.
U dječjem filmu za djecu i odrasle Andrićevi glavni akteri sada su još mlađi, pred-tinejdžeri, ali i dalje nastoje živjeti u svojim svjetovima i fantazirati o nečem boljem od okoline, što je njihova borba s realnošću koja ih okružuje i bijeg od iste.
"Ne fantaziraj", govore glavnom liku, 12-godišnjoj beogradskoj djevojčici Sofiji (odlična Klara Hrvanović), čijim je očima priča sagledana, ali ona ne sluša. "Što bi bilo dobro da mogu disati pod vodom, mogla bih raditi što god hoću", razmišlja u sebi Sofija, zaronjena u plavetnilo bazena u poetičnoj uvodnoj sceni. Zrake sunca nježno probijaju površinu bazena i posvjetljuju plavu boju vode, sugerirajući da će ovo biti jedan vedar film, suprotno sivilu regionalne kinematografije s prevladavajućim teškim dramama.
Andrić je bio i ostao specijalist za bojanje tmurnog svagdana, čak i kad njegovi filmovi govore o tom svagdanu. A sada je snimio svoj najvedriji i najtopliji film dosad, zasigurno i zbog toga što ga je snimao na najsunčanijem otoku Hvaru. Sofija stiže nevoljko na otok Hvar s bakom Marijom (Olga Odanović; podsjeća na Penelope Wilton), i to kod njezine sestre Luce (Splićanka Snježana Sinovčić) koju ova nije vidjela 25 godina.
Nevoljko, jer radije bi išla na kampiranje s prijateljicom i njezinim starijim bratom, u kojeg je zaljubljena. U odnosu Sofije i Marije imamo sudar svjetova, oslikan u sceni kad se djevojčica sprema opaliti "selfie", a prebrižna baka joj na lice istovari punu šaku kreme za sunčanje, što će napraviti još barem jednom.
Dok Sofija želi ispuniti "zadatke za ljeto", među ostalim naći kul ekipu, napuniti profil super slikama i prvi put se poljubiti, Marija je došla na Hvar ostvariti rekonekciju s Lucom, a možda i otuđenim bratom Nikolom (Žarko Laušević). Ljetne radosti i pritajena sjeta miješaju se u filmu kao sladoled od vanilije i čokolade, čijeg se okusa stariji još sjećaju iz djetinjstva, a mlađi će ga se sjećati kad dođu u njihove godine.
"Ljeto kada sam naučila letjeti" pomiruje Sofijinu i Marijinu priču, mladenački/djevojački film i dramu za odrasle. S jedne strane imamo djevojčicu sklonu maštarijama (nona Luce leti zajedno s lancunima na krilima nadolazeće nevere) i pripadajuću filmsku magiju prvog poljupca osvijetljena krijesnicama i vatrometom u filmu koji evocira sjećanja na formativna ljeta s bakama i djedovima.
S druge, imamo stariju ženu koja je nekoć davno i sama proživjela ljeto na Hvaru kakvo sada proživljava njezina unuka, doživjela prvi poljubac itd., ali život ju je odveo u Beograd, gdje se udala i odakle se vraćala na otok svakog ljeta dok se nije dogodio nesretni rat u kojem je njezin brat izgubio sina i sestra je za njega postala tuđa.
Ispod površine "Ljeta kada sam naučila letjeti" krije se politički suptilno intoniran film s čijim se likovima mogu poistovjetiti gledatelji diljem regije – emotivan, promišljen, plemenit i dragocjen. Osobno i kolektivno prelama se u drami o ratnim traumama i rascjepu jedne obitelji, ali i izlječenju tih trauma, mirenju s prošlosti i pomirenju. Sve se to, sa zalogom neke nove nade za buduće generacije, odvija pred neiskvarenim očima djevojčice koja neće nikad zaboraviti ljeto kada je naučila letjeti.