Vikinški ep “Sjevernjak” treći je i budžetski daleko najveći film američkog nezavisnjačkog režisera Roberta Eggersa, poznatog po kultnim ostvarenjima “Vještica” s Anyom Taylor-Joy i “Svjetionik” s Robertom Pattinsonom i Willemom Dafoeom. No, priličan proračun od 70-90 milijuna dolara, sedam do devet puta veći u odnosu na “The Lighthouse”, ne znači da se Eggers (pr)odao srednjestrujaškoj komercijalnoj kinematografiji, odustao od svoje “art-house” estetike i snimio hollywoodski blockbuster za najširu publiku.
Iako je redatelj izjavio kako je bio pod pritiskom studija da isporuči “najzabavniji Eggersov film koji je mogao napraviti”, što “The Northman” i jest u odnosu na njegove prethodnike, svakako pristupačniji od “The VVitch”, posrijedi definitivno nije “zabavna” povijesno-mitološka akcijska avantura kao što su to unatrag desetak godina, recimo, “Sudar Titana”, “Bijes Titana”, “300: Uspon carstva”, “Legenda o Herkulu”, “Saga o Vikinzima” ili “Herkul”.
”Sjevernjak” je novomilenijski umjetničko-festivalski žanrovski film u jednakoj mjeri kao “Vještica” i “Svjetionik” unutar nadnaravnog i psihološkog horora. Povijesnom spektaklu potkovanom elementima mitologije i fantazije, tj. mača i magije Eggers u “Northmanu” pristupa na sličan “eggerovski” način.
Tematski, karakterni ili vizualni utjecaji mitskih žanrovskih klasika poput “Conana Barbarina”, “Posljednjeg Mohikanca”, “Hrabrog srca”, “13. ratnika” i “Gladijatora” primjetni su u “Sjevernjaku”, ali Eggers je iznjedrio film koji se prije može gledati u maratonu s “Andrejom Rubljevom”, “Valhalla se budi” i “Zelenim vitezom”, odnosno nakon čitanja Shakespeareova “Hamleta”.
Eggers i njegov islandski koscenarist Sigurjón Birgir Sigurðsson, znan kao Sjón (“Janje”, nedavno viđeno u kinima), utemeljili su priču prema legendi o princu Amlethu, predodređenom za Valhallu, koja je inspirirala Shakespearea za tragediju o Hamletu. Amletha upoznajemo 895. godine kao klinca (Oscar Novak) koji se veseli povratku oca s bojišta, kralja vikinškog kraljevstva “ratnog gavrana” Aurvandila (Ethan Hawke).
Aurvandil se vraća gadno ranjen. “Neprijatelj je okusio moju jetru”, otkriva on supruzi Gudrun (Nicole Kidman) i ističe kako “mora umrijeti od mača, časno”. Željeznu ratničku “ubij ili budi ubijen” filozofiju kralj dijeli sa svojim sinom. “Padnem li od neprijateljskog mača, moraš me osvetiti”, napominje Aurvandil.
Dotad bi netko “Northmana” mogao zamijeniti za “Conana”, ali kad otac i sin dođu u pećinu na ritual kod Heimira (Dafoe), dvorske lude vještačkih moći, kako bi Amleth prošao nekakav obred prelaska u muškost, nadrealno-košmarna scena izgleda kao da bi se mogla odvijati i u “The Lighthouse”, ne samo zbog prisutnosti glumca iz tog filma.
Naime, Amleth i Aurvandil prde i podriguju (!), zavijaju kao vukovi i hodaju na “sve četiri”. Tad je jasno da će ovo biti nesvakidašnji komad povijesnog epa unatoč svakidašnjoj naraciji. Sin će svjedočiti brutalnom umorstvu oca od ruke strica Fjölnira (Claes Bang; “Kvadrat”, “Što nas ne ubije”, serija “Drakula”) koji otima njegovu majku i šalje podanike da mu donesu glavu dječaka.
Klinac uspijeva odgristi nos vojniku, koji laže da ga je ubio, te odveslati u nepoznato, ponavljajući riječi “Osvetit ću te, oče. Spasit ću te, majko. Ubit ću te, Fjölnire” kao osvetničku mantru. Godinama kasnije, Amleth je mišićavi ratnik (glumi ga Alexander Skarsgård; nabildaniji i u odnosu na ulogu u “Legendi o Tarzanu”).
On je pripadnik vikinškog plemena Medvjeda-vukova koje napada slavenska sela i zarobljava robove za kraljeve. Junak je predstavljen u režijski dojmljivoj “krv, znoj, blato i mišići” sekvenciji prepada na selo: Amleth hvata koplje u letu i vraća ga njegovu vlasniku, izbjegava strijele, penje se preko drvenog zida i natapa svoju sjekiru krvlju svakoga tko mu se ispriječi na putu.
Njegovo je srce od “hladnog željeza” i Amleth ne trepće na nasilje spram seljana, žena i djece kakvome je i sam svjedočio kao klinac. Nasilje rađa nasilje, autodestruktivna osveta i mržnja također, što je jedna od zvijezdi vodilja filma, a Amleth je ispustio zadnju suzu u onoj pećini, čini se.
Ipak, osveta mu je još uvijek na pameti zbog toga što mu je Fjölnir oduzeo oca, majku, kraljevstvo i djetinjstvo, na što ga podsjeća bezoka proročica (pjevačica Björk) i sudbinski upućuje prema posebnom maču koji će, kao Conan, uzeti od nekakvog (oživjelog) skeletalnog ratnika u pećini.
Kad načuje da slavenski robovi, uključujući vještičju Olgu (Taylor-Joy; “Damin gambit”), bivaju poslani na Fjölnirovu farmu na Island, Amleth im se pridružuje kako bi osvetu napokon i sproveo. “Tvoja snaga lomi ljudima kosti. Ja imam lukavstvo da im slomijem umove”, govori Olga. Film upravo to i radi, lomi kosti i um dok Amleth postaje “mećava željeza i čelika”.
Osvetnički pohod s “gladnim mačem” je sporogorećeg karaktera, egzistencijalan, enigmatičan, apstraktan, tripoidan, podjednako primordijalan, drevan i nadrealan, akcijski, fantazijski i psihološko-trilerski, a Eggers je ubacio i jedan neočekivani “twist” koji Amlethovu osvetu izokreće naglavačke kad se razotkrije neugodna istina.
S jedne strane imamo krv do koljena i završni duel u grotlu vulkana tipa “Ratovi zvijezda: Osveta Sitha”, s druge vještičarenje, vizije predaka kako vise s (obiteljskog) stabla i valkire kako jašu po nebu na letećim konjima spremne prebaciti ratnike u Valhallu. To je vizija vikinške mitologije iz uma čovjeka koji je u prijašnjim filmovima na specifičan načun oslikavao narodne priče i hororski folklor iz vlastite perspektive, zainteresiran za mračne porive (ne)ljudske prirode, pitanja života i smrti.
Slična specifična perspektiva oslikava i “Sjevernjaka”, dekonstruirajući arhetipsku priču o osveti, ispunjenju sudbine, časti, herojstvu i muškosti koji mogu dovesti do (auto)destrukcije i pretvoriti čovjeka u zvijer. Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem. Biti ili ubiti, pitanje je sad...