Bez vizionarskog SF trilera "Total Recall" (1990.) teško da bi bilo filmova kakvi su "Matrix" i "Inception". Ekranizirajući kratku priču kultnog Philipa K. Dicka, nizozemski režiser Paul Verhoeven se u tom klasiku prvi poigravao razinama proživljene zbilje i "usađene" fantazije, stvarnog i tvorničkog, tj. doživljenim i proizvedenim sjećanjima, te slojevima jave i sna.

Jedan od najsubverzivnijih redatelja svih vremena ("RoboCop", "Sirove strasti", "Svemirski vojnici") sve je to napravio u srcu hollywoodske "tvornice snova", uz asistenciju Schwarzeneggera u naponu snage, a ispod površine visokobudžetnog "schwarzeneggerovskog" blockbustera, svojedobno najskupljeg filma u povijesti.

U ekskluzivnom intervjuu 2007. Verhoeven je autoru ovih redaka rekao da je "studirao" Schwarzeneggera iz "Terminatora" prije snimanja ovog SF-a, još uvijek znanog po doslovnom VHS prijevodu/naslovu "Totalni opoziv", premda mu bolje pristaje "Potpuno sjećanje" (u filmu nije ništa "opozvano"!).

Verhoeven je čak i odao počast "Terminatoru" u "body horror" sekvenciji kad junak Douglas Quaid vadi tragač u lubanji pomoću futurističke kirurške aparature u inverziji scene operacije Terminatora s kombiniranim kadrovima neljudske animatroničke lutke.

Imamo i rendgene prilikom prelaska "sigurnosne zone" koji Quaida ogoljevaju do (endo)skeleta u fantastičnoj režiranoj/montiranoj sceni njegova prolaska kroz staklo, pri čemu Verhoeven radi nevidljivi rez između računalne animacije i fizičke akcije.

Takvog, arhetipskog, "tvorničkog" Schwarzeneggera, kao paradigme SF akcije uspostavljene u "Terminatoru", Verhoeven je "opustio" i dopustio mu da glumi naizgled "hičkokovski" običnog čovjeka u neobičnoj situaciji, ali na domaćem futurističkom "sci-fi" terenu s uključenim "one-linerima" ("Trkač"), gdje se, onako nadčovječan, najbolje snalazio i izdvajao od ostalih akcijskih heroja osamdesetih.

Arnie je svojevrsni Cary Grant s mišićima u filmu koji je usmjeren na "Sjever-sjeverozapad", a izaziva i "Vrtoglavicu" s plavušom i brinetom iz snova (Sharon Stone i Rachel Ticotin umjesto "dvojne" Kim Novak). Quaida zamjenjuju za špijuna jednako kao Grantova Rogera O. Thornhilla dok se pentra crvenim planinama kao marsovskom odgovoru na Mt. Rushmore.

No, Verhoeven podiže uloge i radi "best mindfuck yet": Quaid možda doista jest špijun s Marsa, Hauser, kojemu je izbrisan identitet i ugrađen novi (radnik u kamenolomu na Zemlji). I na novo, tko zna koje po redu gledanje zakučastog filma nismo sto posto sigurni koja je shema.

Je li Quaid halucinira, nalazi se u svijetu snova i sanja sebe u ulozi tajnog agenta, spasitelja Marsa, ili je sve što gledamo stvarno(st), a ne, dakle, ugrađeni umetak snolike SF akcijske iluzije običnog čovjeka koji misli da mu je "suđeno nešto više".

Pun misteriozih trilerskih dubioza, "verhoevenovski" ingeniozni i nastrani "Total Recall" od početka boravi na brisanom prostoru jave i sna, što podiriva glazba Jerryja Goldsmitha kao savršena orkestracija sanjanja i sanjarenja ovog filma i filma kao takvog. "Potpuno sjećanje" započinje kao Quaidov san o crvenom planetu i zagnetnoj brineti (Ticotin) iz kojeg se junak budi u zagrljaju plavokose supruge (Stone).

"Sanjaš je svake noći", ljubomorna na njegov san Lori prigovara Quaidu koji je noću s drugom na Marsu, ali ujutro se vrati njoj na Zemlju. Da utaži znatiželju, Quaid odlazi u kompaniju "Rekall", putničku agenciju budućnosti zaslužnu za "sjećanje na idealni odmor, bolji od pravog".

Ondje Quaid prihvaća da mu se ugradi sjećanje na Mars u kojem će biti tajni agent. "Vi ste vrhunski špijun na tajnom zadatku. Svi vas žele ubiti, upoznajete prelijepu egzotičnu ženu... Ne želim kvariti doživljaj... Na kraju imate curu, ubijete sve negativce i spasite planet", opisuje specifikacije tip iz agencije koje mogu podrazumijevati i ženu po Quaidovu izboru ("brineta, sportski tip, droljasta, smjerna").

Prije nego Quaid sklopi oči i utone u svijet snova, fotografija žene koju je sanjao na početku filma vrti se na ekranu. Trenutak kasnije, on je budan i ima epizodu "shizoidne embolije", djelatnici "Rekalla" nisu mu ni uspjeli ugraditi paket snova u mozak, ali otkrivaju kako je već bio na Marsu i da mu je netko izbrisao pamćenje.

Mogućnosti "san-ili-java/iluzija-ili-zbilja" interpretacije za Quaida i gledatelja iz kompleksna scenarija Dana O' Bannona i Ronalda Shusetta ("Alien") te Garyja Goldmana ("Velika gužva u Kineskoj četvrti") dodatno se kompliciraju kad dr. Edgemar (Roy Brocksmith) posjeti junaka u njegovom akcijsko-avanturističkom snu na Marsu, ne bi li ga prodrmao i probudio.

Doktor negira (Quaidovu) stvarnost/budnost i tvrdi da on samo sanja junački san, nije ovdje nego u "Rekallu", odnosno navodi ga da zaključi kako je "sve ovo samo san koji mi je vaša tvrtka prodala" unatoč "stvarnoj" brineti koju je "sanjao" (Melina).

"Čujete li vi sebe, stvarna je jer ste je sanjali!?", (raz)uvjerava dr. paranoidnog Quaida kao "nepobjedivog tajnog agenta s Marsa i žrtvu urote kojom ga žele uvjeriti da je građevinski radnik". "Platili ste da budete tajni agent. Morate se htjeti vratiti u stvarnost", sugerira doktor i daje Quaidu crvenu pilulu. Pilula je "simbol želje da se vrati u stvarnost".

"Zaspat ćete u svom snu", veli doktor, a u protivnom "zidovi stvarnosti bi se srušili". Točno u trenutku kad je Quaid stavio crvenu plulu u usta s namjerom da je proguta, kapljica znoja koja je počela silaziti s doktorova čela nagnala ga je da mu spraši metak u glavu.

Interesantno, plava pilula iz "Matrixa" Quaidu nije bila ponuđena, što sugerira dvoznačnost (simulirane) stvarnosti "Total Recalla" gdje će Quaid biti Neo prije Nea. Povest će pobunjenički ustanak protiv represivna društva na krvavocrvenom planetu koje objedinjuje stvarnosnu prošlost (mutanti kao zrcalo Černobila) i budućnost ("trumpovski" vlastodržac Cohaagen).

Na kraju će Quaid osvojiti curu, pobiti zlikovce i spasiti planet, kao što su mu prorekli u "Rekallu". Verhoeven je vizionarski i metafilmski oslikao snoliko-košmarnu projekciju filmske kinozabave (pokretne stube, ljudski štit) u kojoj, nakon "Matrixa", više neće biti dostatni mišićavi junaci i njihovi genijalni i subverzivni "one-lineri" ("Smatraj ovo razvodom!", "Čime si ga hranio? Plavušama!").

A opet je u datom momentu isporučio baš to, s ironičnim, satiričkim, ali i nostalgičnim podtekstom vezanim za "entertainment" industriju. U Verhoevenovim očima "Rekall" je kao filmski studio "tvornice snova" ili, još bolje, kino, mjesto sanj(are)nja. S druge strane, Quaid je gledatelj, jedan od nas, koji projicira vlastitu "ja-ću-budan-sanjati" viziju kinozabave na ekran i traži eskapizam u (toj) SF akciji iz snova bolje prošlosti sa Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi.

"Svi snovi jednom završe", govori Cohaagen. Toga se, buđenja iz sna, boji i Quaid. Kad Melina kaže "Ne mogu vjerovati, ovo je kao san", Quaidu padne na pamet "strašna misao". "Što ako ovo jest san", pita se on. "Onda me brzo poljubi prije nego se probudiš!".