Tele-vizionarski “The Truman Show“ (1998.) prije ravno 20 ljeta emitirao je novomilenijsku (TV) realnost. Gledatelji koji zainteresiranije prebacuju programe na daljinskom upravljaču televizije i samoga života mogu pojmiti koliko je fenomenalni film Petera Weira daljinski upravljao kolektivnim “realityjem“ 21. stoljeća. “Davne“ 1998. nismo slutili što Trumana Burbanka (Jim Carrey, nepravedno zakinut za Oscar nominaciju) čeka u našem stvarnom svijetu, iza vrata njegove simulirane studijske stvarnosti, iako ga je tvorac “Trumanova showa“, tele-vizionar Christof (Ed Harris), upozoravao da je svijet u koji ide bolesno mjesto i da se u vlastitom nema čega bojati.

No, ubrzo smo doznali da ga čeka ista, samo još gora realnost. Od “Big Brothera“ i “Survivora“ do “Kardashiansa“, reality showovi preuzeli su male ekrane. Bili su direktan (nus)produkt “Trumanova showa“ koji 30 godina, od njegova rođenja, emitira svakodnevicu Trumana Burbanka, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, a gledatelji ga gledaju po cijelu noć i dok se kupaju u kadi. To nije sve. “The Truman Show“ je predvidio vrijeme kad se publika još lakše prešaltava s jedne stvari koju gleda (film, serija, emisija) na drugu poput one dvojice zaštitara dočim završi tekući reality.

“Što još ima? Gdje je TV vodič“, pitaju se njih dvojica na kraju filma. Evo vam ga u “Reflektoru“. Film je navijestio i voajersku internetsku eru neskrivenih kamera i svjesnog gubitka privatnosti u kojemu gotovo da nema razlike između privatnog i javnog života, svatko je mini-celebrity i “cijeli svijet gleda“ - prijenos nečijeg života uživo, odnosno njegovog/njezinog vlastitog realityja kreirana putem YouTube videa ili “real time“ aktivnosti na društvenim mrežama otkrivajući svaki svoj korak u životu.

Da se nastavio emitirati, “Trumanov show“ danas ne bi imao samo TV gledatelje. Imao bi i sljedbenike ili “followere“ voljne u svakom trenutku, u realnom vremenu, “emojijima“ reagirati na događaje u showu, kao u nedavnom filmu “Nerve“. Vrli novi stvarni svijet ne bi se svidio Trumanu. Danas 50-godišnji Truman vjerojatno bi svijetu rekao “u slučaju da se ne vidimo, dobro jutro, dobra večer i laku noć“ te zatražio da ga vrate natrag u simuliranu stvarnost Seahavena, američkog gradića (Peyton) nalik filmskom Pleasantvilleu pedesetih, sagrađenog u najvećem hollywoodskom studiju na planetu.

Trumanova stvarnost je pomirivala reality s nevinijim sitcomom i sapunicom, te barem površinski odavala danas nepostojeću, idealističnu, “caprijansku“ Ameriku, koliko god bila lažna. Moguće da se ovaj reality svijet ne bi svidio ni Christofu. Lik je bio moralno dvojben, posebice ako pitate Trumanovu ljubav Lauren/Sylviju (Natascha McElhone) koja smatra da je Truman zatvorenik u njegovoj ćeliji, te pred kraj filma gubi busolu kad izjavi da bi zvijezda reality showa mogla umrijeti pred publikom, pred kojom je i rođena.

Međutim, Christof je nedvojbeno redatelj s vizijom. Režirao je show kao što je sam film režirao Peter Weir (“Svjedok“, “Društvo mrtvih pjesnika“). Christof je personifikacija strastvena filmaša pa nije čudno da ga je Weir sam htio glumiti, dodatno potičući metafilmičnost svog filma. On je uživao u redateljskoj orkestraciji showa, igrao se kamerama, (tele)objektivima, kranovima, krupnim planovima, zumiranjem, stvaranjem umjetne magle, vjetra, valova, oluje…, a sa njim i Weir.

Pazite samo sjajni okret kamere postavljene u oštrilo koja se zarotira u krug zajedno s Trumanovom olovkom. Tom i takvom Christofu ne bi se svidjela današnja režija svega onoga što je “The Truman Show“ ostavio u trajno naslijeđe, od prestatičnih realityja do neprofesionalnih kućnih (YouTube) videa treskave kamere. Ne bi mu se, još onda umornom od “pirotehnike i specijalnih efekata“, svidjeli ni mnogi današnji prenabrijani filmovi. Moguće da bi zavapio za nekadašnjom pirotehnikom i specijalnim efektima koji nisu djelo računala.

Ipak, bilo bi mu drago pogledati “Odrastanje“ Richarda Linklatera, zasigurno inspirirano Christofovom vizijom kroniciranja životnog puta protagonista, kao što je Weiru bilo drago vidjeti “EdTV“ kao direktnog nasljednika njegovog filma, te “Matrix“, “eXistenZ“ i “13. kat“, pred-milenijske SF-ove koji su godinu kasnije dvojili u (virtualnu) stvarnost preuzevši štafetu od “Trumanova showa“, “Grada tame“ i “Pleasantvillea“, a ovi su, pak, u tom smislu naslijedili “Potpuno sjećanje“. Cijenio bi on i dokumentarnu glumu, glumce koji odlaze naprijed u proživljenim osjećajima.

Na početku filma Christof daje intervju o showu “bez scenarija i sufliranja“ i kaže “Dosadili su nam glumljeni osjećaji, umorili smo se od pirotehnike i specijalnih efekata. Mada je svijet u kojem živi u nekom smislu krivotvoren, sam Truman nije lažan“. Slično kao što će jednom suflirati dijalog glumca, u jednoj sceni će Christof posegnuti za pirotehnikom i izrežirati vatru u šumi kako bi spriječio Trumana da pobjegne iz Seahavena, no “The Truman Show“ se i u ljeto 1998. razlikovao od većine hollywoodskih filmova, pozicioniran između “Godzille“ i “Armageddona“, danas pogotovo.

Intelektualno poticajan i satiričan, Weirov uradak propitivao je smisao života i (ne)prihvaćanje stvarnosti koja nam je dana, odnosno prirodu naše zbilje, rutine koja ponekad doista izgleda kao da je “predivno sinkronizirana“ i režira je neki Christof, pa makar nismo doživjeli da jedan oblak kiše ide za nama onako kako je pratio Trumana. Glume li likovi iz našeg svakodnevnog života koji se vrte ukrug, poznanici, susjedi, čak i prijatelji, za neku nevidljivu kameru nekog Christofa? Imaju li svi svoje uloge?

Iako je Christof rekao “nije to uvijek Shakespeare, ali je pravo, to je život“, “Trumanov show“ je zapravo pretvorio u sliku Bardove riječi “Sav svijet je pozornica, a ljudi, žene u njoj samo glumci što dolaze i odlaze sa scene“ iz klasika “Kako vam drago“. Svi oko Trumana igraju uloge, od njegovog najboljeg prijatelja od sedme godine Marlona (Noah Emmerich) koji se u odsudnim trenucima pojavi na vratima s pivom, do žene Meryl (izvrsna Laura Linney) s blaziranim osmjehom Stepfordske supruge programirane da svako malo reklamira “product placement“ u nedostatku reklamnog bloka umjesto da se zabrine za muževo duševno stanje.

Marlon i Meryl nose imena ponajboljih glumaca svih vremena (Brando, Streep), premda nisu taj kalibar, no njihova je svakodnevna dugogodišnja posvećenost ulozi bez presedana, a u konačnici ipak glume, dok Truman jest. “Stvaran si, zato te je bio užitak gledati“, Christoph govori Trumanu i tvrdi kako ga bolje poznaje od njega samoga. “Nisi nikad imao kameru u mojoj glavi“, odgovara mu Truman. Eto ideje za neku novu sezonu našeg i vašeg “The Truman Showa“. U slučaju da se dotad ne vidimo, dobro jutro, dobra večer i laku noć.