Redovi za “Gospodara prstenova: Dvije kule” (“Lord Of The Rings: The Two Towers”, 2002.) bili su prije 20 godina u Splitu još i duži u odnosu na prethodni film “Prstenova družina”, prvi dio fantazijske “sword&sorcery” trilogije Petera Jacksona nastale prema trodijelnom serijalu romana J.R.R. Tolkiena.

Ukoliko ste mislili uhvatiti karte za udarnu večernju projekciju “Dvije kule” u kinu “Central”, trebalo se ustati u raniju zoru, što prije nacrtati ispred “Tesle” i praktički kampirati do otvaranja blagajne u osam ujutro, ali vrijedilo je. Bila je to definitivna potvrda “LOTR-a” kao filmskog fenomena nakon silnog uspjeha “The Fellowship Of The Ring”, pa i najava da bi nastavak “The Two Towers”, središnji dio trilogije, mogao na globalnoj razini postati još veći kinohit.

Tako se i dogodilo: “Prstenova družina” je zaradila nadomak 900 milijuna dolara u svjetskim kinima, a “Dvije kule” su debelo probile tu granicu (947) i nagovijestile da bi treći i završni dio “Povratak kralja” mogao prebaciti milijardu. Ipak, unatoč inicijalnoj hitoidnosti, film je nekako ostao u sjeni “Lord Of The Rings” prethodnika i nasljednika.

Većina filmofila i fanova trilogije stavit će ga na treće mjesto koje je na koncu i zauzeo po gledanosti serijala kod hrvatske publike, vječno drukčije od ostataka svijeta; "The Fellowship Of The Ring" je privukao 289.013, "The Return Of The King" 269.597, a "The Two Towers" 261.274 gledatelja u domaća kina.

Mnogima je smetalo (i još smeta) što su “Dvije kule” film bez klasičnog početka i kraja, odnosno nastavljaju se na “Prstenovu družinu” i pripremaju teren za “Povratak kralja”. Slično je postavljen i “Imperij uvraća udarac”, centralni dio stare trilogije “Ratovi zvijezda”, no s godinama je počeo kotirati bolje od “Nove nade” i “Povratka jedija” i već neko vrijeme se smatra najboljim.

Možda takvu sudbinu s vremenom doživi i “The Two Towers”, tj. da ga se slavi barem kao jednako dobrog poput “The Fellowship Of The Ring” i “The Return Of The King” s kojima tvori jednu od najsavršenijih trilogija u povijesti, ako ne boljeg.

Na novo gledanje “Dvije kule” definitivno zaslužuju revalorizaciju kao film ravnopravan dvama voljenijim dijelovima serijala, u nekim segmentima i superioran. Autor ovog obljetničarskog teksta napravio je “test” i sada pogledao samo drugi dio da pritom ne posegne za maratonskim uparivanjem prvog i trećeg.

“The Two Towers” jest središnje poglavlje trilogije i djeluje zaokruženije ako se sagleda kao dio jedne šire slike koju kompletira, ali to ne znači da ga se ne može doživjeti samostalno i da ne funkcionira (izvrsno) i kao zaseban film koji smiono kreće “in medias res” i ima otvoreni kraj, a bez kojeg, realno, ne bi bilo serijala. Ako je “Prstenova družina” postavila temelje, “Dvije kule” su sagradile “LOTR” i izgradile čvrst most prema “Povratku kralja”.

Primjerice, ikonički poklič čarobnjaka Gandalfa (Ian McKellen) “Nećeš proći!”, upućen vatrenom monstrumu Balrogu kad se ovaj odbije “vratiti u sjenu, možda ne bi postao jedan od najcitiranijih “one-linera” novog milenija da ga Jackson nije ponovio u uvodu “The Two Towers” i potencirao njegovu citatnost. Isto vrijedi i za u filmu često ponavljano Smeagolovo/Gollumovo (Andy Serkis u revolucionarnoj “motion capture” ulozi) tepanje prstenu “My precious”.

Ustvari, ponajviše “LOTR” citata dolazi upravo iz “Dvije kule”. “Mislim da smo možda pogriješili što smo napustili Shire”, “Sve naše nade polažemo u dva mala hobita negdje u divljini”, “I tako počinje”, “Frodo ne bi došao ovako daleko bez Sama”, “Uvijek postoji nada”, “Ima nešto dobroga na ovome svijetu... i za to se treba boriti”, “Bitka za Helmovu klisuru je gotova, bitka za Međuzemlje će uskoro početi”...

Cijeli film se zrcali u ovim citatima: prijateljstvo i junaštvo prstenove družine, velikih i malih heroja, snaga i slabost, nada i strah, suočavanje s neumitnošću bitke svjetla i tame, nesalomljivost ljudskog duha, vjera u pobjedu dobra nad zlom, a sve to veličanstveno uglazbljuje skladatelj Howard Shore, nadahnut “Conanom Barbarinom” i “Hrabrim srcem” jednako kao Jackson.

Nakon kratkog ponavljanja “cliffhangerovskog” završetka prethodnika, podsjetnika na Gandalfovu naizgled izgubljenu borbu s Balrogom, “The Two Towers” nastavlja dalje svojim putem (“dio putovanja je gotov, drugi počinje”) i ponire dublje u Tolkienov svijet i njegove likove u tumačenju odlično pogođenih glumaca, onako kako čarobnjak i plameno čudovište, boreći se i padajući, sve više poniru u bezdanske dubine Morije.

Jackson tu scenu predstavlja kao svojevrsni (Frodov) san potičući snoliku bajkovitost Tolkienove fantazije koju su mnoge generacije čitale pred spavanje i pretvarale u snove kakve su filmovi sinematički perfektno ilustrirali na velikom platnu, hvatajući duh iz romana radije nego ispisujući svako njihovo slovo, za razliku od “Harryja Pottera”.

Čarobnjak doživljava promjenu i više nije Gandalf sivoskuti, već Gandalf bijeli. Ni hobit Frodo (Elijah Wood) nije Frodo iz “The Fellowship Of The Ring” toliko da ga Sam (Sean Astin) na trenutke ne prepoznaje dok noseći prsten moći pješače ka Kletoj gori Mordora.

Varavi prsten postaje teži i teži, simbolizirajući kvarnost ljudskog uma i teško breme njegova sve slabijeg nositelja pod svevidećim okom Gospodara tame Saurona i budeći zlo u dobrom Frodu kojeg opsjeda, kao što je probudio Golluma u nekadašnjem hobitu Smeagolu i rezultirao njegovom podijeljenom ličnosti.

Samo je Boromir (Sean Bean) u prvom filmu potpao pod utjecaj prstena, načas i Galadriel (Cate Blanchett), a ovdje potpadaju Frodo, Gollum, te Boromirov brat Faramir (David Wenham) koji dolazi u kušnju da ga uzme. Možda bi se u iskušenju našli i ostali glavni likovi, junački Aragorn, vilenjak Legolas patuljak Gimli (Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-Davies), te druga dva hobita Merry i Pippin (Dominic Monaghan, Billy Boyd), da im se putovi spletom okolnosti nisu razdvojili.

Dok Frodo, Sam i Gollum putuju za Mordor, Aragorn, Legolas i Gimli dolaze u grad Rohan gdje je tamošnji kralj Theoden (Bernard Hill) potpao pod čari bijelog čarobnjaka Sarumana (Christopher Lee), Sauronova saveznika, koji je stvorio vojsku Uruk-hai ratnika spreman da sa silama mraka pokori Međuzemlje. Merry i Pippin će, pak, u bijegu od orka susresti oživljeno, hodajuće i pričajuće stablo, Drvobradaša Enta (glas Rhys-Daviesa).

Svaki podzaplet je odmjeren u minutaži i balansiranju između lirskog i epskog, filozofskog i akcijskog, karakterne intime i grandioznog spektakla s pogođenim omjerom staromodnih praktičnih (maske, setovi) i modernih računalnih efekata kao u “Gladijatoru” i “Troji”, prije novomilenijske poplave prevladavajućeg CGI-ja.

Digitalne kreature su impresivne, enti, crne utvare/nazguli, zmajevi, vargovi itd., ali u Jacksonovu kadru ne gubi se čovjek i ljudski faktor, čak ni u spektakularnoj bitki za Helmovu klisuru. Kad film formira potencijalni romantični trokut između Aragorna, vilenjakinje Arwen i Theodenove kćerke Eowen (Liv Tyler, Miranda Otto), to radi lirski dirljivo, nipošto “sapuničarski”.

Aragorn i Eowe bi možda mogli postati kao William Wallace i Murron iz “Braveheart”, a junakov odnos s Arwen je “highlanderovski” kompleksan (smrtnik i vilenjakinja). “Gorčina smrtnosti” nadvija se nad “Dvije kule”, film koji je u naslovu dozivao dva srušena tornja WTC-a i na ekran je preselio “war on terror” nelagodu nakon 11. rujna 2001., kao što je Tolkien u “LOTR” romane alegorijski utkao tjeskobu prva dva svjetska rata, ali i svjetlo života na kraju mračnog tunela. Uvijek postoji nada.