VREMEPLOV: PRSTENOVA DRUŽINA Gospodar(i) filmske magije

“Ovuda nećeš proći!“ – Gandalf (Ian McKellen), “Gospodar prstenova: Prstenova družina“ (2001.)

Jesenje lišće koje od bojazni zadrhti i zakovitla se zrakom prije dolaska jezivih “jahača u crnom“ samo je jedan u nizu nadahnutih, poetičnih prizora iz “Prstenove družine“ (2001.), nastupnog dijela zamašna “fantasy“ epa “Gospodar prstenova“ (2001.-2003). U svakoj sceni filma vidljivo je koliko ga je redatelj Peter Jackson radio iz ljubavi prema Tolkienovoj mitologiji, a ne zanatski “odrađivao“ posao.

Jackson je s “LOTR: The Fellowship Of The Ring“ redefinirao/transcendirao žanr mača i magije kojim dotad suvereno vladaše Miliusov “Conan Barbarin” (1982.) i Boormanov “Excalibur” (1981.). Nije mu bilo nimalo lako. Vojska Tolkienovih fanova strepjela je od filmovanja “svetog pisma“ fantazije (odsjek: “sword&sorcery”) koje je, smatralo se godinama, nemoguće ekranizirati, pa je zato krahirala i (vizualno zanimljiva) animirana inačica prve polovice trilogije u režiji Ralpha Bakashija (1978.).

Peter Jackson kao Frodo Baggins

Jackson je počeo kovati jedinstveno ambiciozni “LOTR“ projekt na samom izmaku devedesetih, kad su mu, nakon majmunskog promašaja “Moćnog Joea Younga“ (1998.), do daljnjega propali planovi za novog “King Konga“. Studio New Line Cinema odriješio je kesu od 300 milijuna dolara, stotinu po filmu. Pritisak je, dakle, bio golum, pardon golem.

Moglo bi se zapisati da je novozelandski redatelj, poznat po trash hororima “Bad Taste“ (1987.) i “Braindead“ (1992.), drame “Nebeska stvorenja“ (1994.) i fantastične komedije “Zastrašivači“ (1996.) ponio iznimno teško breme, sukladno protagonistu filma, nevoljkom nosaču moćnog prstena Frodu (Elijah Wood). I jamačno je u jednom trenutku, baš poput bosonoga hobita Froda, glasno zavapio “Da barem nisam dobio ovaj prsten...“ na maratonskom snimanju trilogije usporedivim s ležanjem na pruzi zavezana tijela ispred nadolazećeg brzog vlaka (smrti) koji hita k dugačkom mraku tunelskih rudnika Morije.

A onda ga je valjda Gandalf (za Oscara nominirani Ian McKellen) ispod velike sijede brade ohrabrio kako “ništa nije slučajno“. Doista, nije. Ako Frodo “nije sve što se čini“, nije ni Jackson. Korpulentni filmaš je pokazao da je rođen za ovakav projekt. Zamislite samo da se “Gospodara prstenova“ mašio Michael Bay, recimo. “Moje blago“, siktao bi Bay po mjeri dvolična Golluma (Andy Serkis), dok bi, razdiran i zaslijepljen pohlepom, padao u sjenu i pustio tami da ga obavije i odnese.

“Ljudsko srce lako se kvari“, podsjeća “vilenjačka vještica“ Galadriel (Cate Blanchett), ali kreposni Jackson nije se dao pokolebati – razvio je otpornost prema zlu prstena (varav, posjeduje svoju volju, lako zavede/izludi nositelja) da zagospodari režijom filma, u njega uspe sve svoje znanje, mudrost i strast. Kao da ga je, s onoga svijeta, budno pratilo Tolkienovo “veliko oko bez vjeđa ovjenčano plamenom“. Novozelanđanin je, ruku na srce, iskoristio sve blagodati megaproračuna, od mnoštva kadrova ovjekovječenih kranskom i helikopterskom vožnjom kamere Andrewa Lesnieja, preko digitalno stvorenih trikova do efektnih minijatura i divovskih kulisa u prirodnoj veličini.

Osjetilnih stimulacija za širenje očiju i ćulenje ušiju (veličanstvena glazba Howarda Shorea i Enyina “May It Be”) u iznimno koloritnu filmu ima napretek, s uporištem u kameri koja bez “reza“, kao bičem gonjena, juri kroz Isengard snimajući kako podmukli čarobnjak Saruman (Christopher Lee), desna ruka gospodara mraka Saurona, stvara tvornicu zla od borbenih uruk haija križajući orke i gobline, odnosno Gandalfovu boju protiv vatrenog demona iz drevna svijeta Balroga (“Mačevi ovdje ne koriste!“) na kamenom mostu, u dubini Khazad Dooma, kao predigre uzbuđenjima iz nastavaka, primjerice bitke kod Helmove klisure (“Dvije kule”, 2002.).

Priča narasla u pripovijedanju

Jacksonova vizija poklopila se s imaginacijom brojnih gledatelja koji su čitajući knjigu – i kasnije gledajući film – bili opčinjeni magijom i transportirani direktno u “međuzemni“ svijet mitova/legendi naseljen hobitima, vilenjacima, patuljcima... No, Jackson je posebne učinke rabio za (viši) “cilj koji opravdava sredstvo“ – vizualizaciju priče “narasle u pripovijedanju“.

Pisanih riječi iz izvorna predloška Jackson i njegove koscenaristice (Fran Walsh, Philippa Boyens) nisu se držali kao pijan plota, pazeći na svako slovo (čitaj: Chris Columbus, “Harry Potter i Kamen mudraca“, 2001.), premda su vjerno slijedili osnovnu fabularnu crtu u epskom putovanju junaka koji se, uz čudovišne trolove i slične dušmane, suočavaju s nepovjerenjem i izdajom u vlastitim redovima na križarskom pohodu uništenja prstena u plamenu grotlu zemlje Mordor, tamo gdje je iskovan.

Pojedine uzgredne podzaplete Jackson je eliminirao radi narativne preglednosti/fluidnosti svojevrsna “road“ filma (samo zamijenite cestu s planinama, rijekama, dolinama, špiljama), s prstenom kao izvjesnim “macguffinom“ za priču o herojstvu većem od života, istinskoj snazi koja dolazi iznutra neovisno o nečijoj vanjštini, vječnoj (prijateljskoj) ljubavi i vjernosti, prevazilaženju rasnih razlika... “Director“ je, tako, napravio “cut“ na liku Toma Bombadila, za razliku od Sarumana koji stoluje filmom (gotovo) kao glavni negativac.

Redateljska sloboda dozvolila mu je i da neke likove i(li) linije priče emotivno produbi, ponajviše romansu smrtnika Aragorna (Viggo Mortensen) i vilenjakinje Arwen (Liv Tyler), u knjizi zavedenu tek pod fusnotu. S jedne strane, “The Fellowship Of The Ring” podatan je da se svidi onima koji se nikad nisu susreli s ćaćom ukoričene fantazije Tolkienom, a s druge, zbog mnoštva detalja, sitnica što život znače, fanovi filmu nisu mogli reći “ne”.

Pa opet, mitsko-epska perspektiva djela o frontalnom sudaru dobra i zla ostala je djevičanski netaknuta. Izvanvremena, staromodno-moderno režirana “Prstenova družina“ nevina je, neiskvarena i lirski romantična u najboljoj tradiciji vremešnih hollywoodskih epova, istodobno kolosalni spektakl u ravni (post)milenijskih računalnih ekstravagancija. Peter Jackson iskovao je najčarobniji celuloidni prsten visokobudžetne “tvornice snova” u 21. stoljeću, čije svjetlo ne trne, evo, ni deset godina kasnije. Jedan prsten da zavlada svima (blockbusterima).

MARKO NJEGIĆ