Rivalstvo “Godzille” (1998.) i “Armageddona” bilo je ovjekovječeno u potonjem filmu Michaela Baya. Negdje pri početku “Armagedona”, netom prije nastupne kiše meteora koja se sručila na New York, bijeli francuski buldog zaletio se prema štandu s igračkama Godzille i počeo ih gristi na užas vlasnika. Par trenutaka kasnije, prvi meteor pao je baš na tog čovjeka koji je pokušao zaštiti Godzille od buldoga, a pas i njegov vlasnik nekako su preživjeli eksploziju.
Dakle, Baya nije brinuo tematski slični “Žestoki udar”, već blockbuster “Godzilla” Rolanda Emmericha kojeg je smatrao najvećim box-office konkurentom ljeta 1998. i zato je odlučio malo bocnuti “neprijatelja”. Nema što, “Godzilla” se u startu samoproklamirala kao najveći spektakl ljeta i godine. “Veličina je važna”, glasila je zvučna krilatica Emmerichovog megalomanskog blockbustera koji se u izvanrednom "teaseru" okomio na Spielbergov "Jurassic Park" scenom kad Godzillina noga probije krov newyorškog muzeja i u prolazu zgazi skelet T-Rexa, "jedne od najvećih životinja koje su ikad postojale".
Briga redatelja “Armageddona” bila je osnovana, ali Bay je na koncu imao veći hit od Emmericha u svjetskim kinima (“Godzilla” je bila gledanija valjda samo u Hrvatskoj).
Imao je i bolji, zabavniji i spektakularniji film za pojam blockbusterske kinematografije. “Godzilla” slabije podnosi teret vremena od “Armagedona” ili Emmerichovih prethodnih i superiornijih ostvarenja kao što su “Univerzalni vojnik” i “Dan nezavisnosti”, pa i “Zvjezdana vrata”.
Nije tako trebalo biti. Odličan plakat poticao je na dječje maštanje s Godzillinom nogom veličine zgrade pred kojom su automobili bespomoćni, a helikopteri pored nje djeluju kao mali vilinski konjici. Filmofili su mogli zavrtjeti cijeli film u glavi samo na osnovi tog plakata i premise da Godzilla dolazi u New York.
Taj film je zasigurno bio maštovitiji od ovoga, no Emmerichu treba priznati da je unutar prvih pola sata demonstrirao “sense of wonder” imaginaciju, kao u hitu “Independence Day”, dražeći gledatelja još jednim spektaklom većim od života kojeg u konačnici nije isporučio. Uvodna špica, bildanje Godzilline pojave i orkestracija početne destrukcije zaslužuju pohvalu.
Film se otvara prizorima nuklearnog testiranja u Francuskoj Polineziji i iguane nijemo svjedoče podizanju oblaka u obliku gljive na horizontu. Jedna od njih će mutirati u Godzillu. Ekološka poruka o opasnostima radijacije i petljanja s prirodom nadovezuje se na izvorne japanske “Godzille”, inspirirane bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, premda su sada Francuzi, ne Amerikanci, odgovorni za testiranja.
Spominjući radijaciju, dr. Niko “Nick” Tatopoulos (Matthew Broderick kao lik na tragu Jeffa Goldluma iz “Dana nezavisnosti” i “Jurskog parka”), znanstvenik kojemu krivo izgovaraju prezime, predstavljen je na zadatku u Černobilu prije nego što ga američka vlada pozove da ode u Centralnu Ameriku i ispita tragove ogromne kandže na nasukanim ostacima jednog japanskog broda.
Brod je doživio bliski susret s nečim glomaznim i preživio ga je samo jedan preplašeni član posade. “Što si vidio, starče?”, pita preživjelog misteriozni Francuz (Jean Reno). “Gojira”, ponavlja starčić. Nešto je potopilo i američke kočarice, povuklo ih ispod površine mora kao od šale. Tu negdje Tatopoulos otkriva da stoji u divovskom otisku stopala.
“Ne postoji tako velika životinja”, čujemo dok Gojira stiže u New York i spektakularno se uzdiže iz mora u svoj svojoj veličini (50-ak metara) rušeći drveni mol gdje je ribar isprve pomislio da je upecao veliku ribu. Gušteroliko čudovište korača pored Brooklynskog mosta, grize kamione, gazi taksije, gnječi i ruši sve pred sobom, ostavljajući obrise tijela u srušenim neboderima, a njegovo koračanje izaziva podrhtavanje zemlje u prizorima koji potenciraju scenu s T-Rexom i čašom vode iz “Jurassic Parka”.
Zamalo je monstrum zgnječio i TV kamermana (Hank Azaria), ali on je imao sreće da je (o)stao između razmaka u monstrumovim kandžama. Apetite za uništavanjem pokazuje i američka vojska koja u lovu na Godzillu radi jednaku ili veću štetu, rušeći Cryslerovu zgradu pokošenu i u “Armageddonu”.
Dobra ironija, zar ne? Dotad “Godzilla” pokazuje potencijal kao spektakl prožet humornim filmskim/popkulturnim referencijama (“Trebamo veće oružje!”; “Ralje”), iako već lagano bode oči što se sve scene odvijaju u kišnoj noći i remete potpuni užitak u prizorima kad se, primjerice, monstruozni gorostas propne pored Empire State Buildinga (omiljene zgrade King Konga) i ispusti trijumfalni zvjerski urlik dok munje paraju nebo, nešto kao Predator u “Predatoru 2”.
No, film nakon toga postaje destrukcijski repetitivan i monoton, gubeći se u blesavoj strukturi scenarija (pojava i nestanak Godzille pa tako u krug) i scenarističkim proizvoljnostima. Monstrum veličine solidne višekatnice skriva se u podzemnoj kako bi izlegao jaja (ženka je!) poredana kao u “Alienu” ili “Aliensima”, da se svaka njezina beba rađa trudna kako bi mogla poroditi nova mala čudovišta (!), taman da postanu dominantna vrsta na planetu.
Kad se jaja izlegu, njih 200, “Godzilla” se odmiče od “Godzille” i postaje kopija “Jurskog parka 2”. Babyzille nalik velociraptorima napadaju protagoniste, ali ništa od toga nije režirano sa Spielbergovim poletom i kreativnošću, već mehanički. Prijašnji i kasniji Emmerichovi spektakli znali su dobro početi i padati nakon druge polovice, no nijedan nije pao kao “Godzilla”, film kojemu nije pomogla ni uzbudljiva završnica kad taksi s protagonistima nakratko završi u ustima monstruma. Veličina ipak nije važna.