"Svijet je pun ljepote. Ti je trebaš gledati, zabilježiti i podijeliti sa što više ljudi." – "Električni život Louisa Waina" (2021.)
Davno je to bilo kad smo na ovom mjestu objavili intervju s britanskim glumcem Benedictom Cumberbatchom. Intervjuirali smo ga preko telefona povodom njegove sporedne uloge u "Okajanju" iz 2007. godine. Bio je iznimno ugodan, zahvalan i zabavan sugovornik. Tada se činilo da su mu bile suđene velike stvari.
I, nekoliko godina kasnije, Cumberbatch je započeo svoj nezaustavljivi uspon ulogama u filmovima "Dečko, dama, kralj, špijun", "Put rata", "U tami Zvjezdane staze", "12 godina ropstva"... i seriji "Sherlock". Kad je snimio "Tajne petog staleža" i, posebice, "Igru oponašanja", za koju je dobio oskarovsku nominaciju, bilo je jasno da nova britanska zvijezda počinje sjati na hollywoodskom nebu.
Zvijezda je zasjala 2016. kad je Cumberbatch postao Doktor Strange u istoimenom Marvelovom blockbusteru. Pet godina kasnije, nakon nastupa u nastavcima "Osvetnika", "1917", "Sjeni špijuna"..., Cumberbatch je na vrhuncu slave.
Prošla, 2021. godina bila je njegova. Odigrao je sjajnu ulogu u "Šapama pasjim" i smiješi mu se nova Oscar nominacija, možda i trijumf, a pojavio se kao Dr. Strange u najvećem megahitu otkako je korone, blockbusteru "Spider-Man: Put bez povratka".
U sjeni ta dva ta dva hita ostao je Cumberbatchov treći film iz 2021., "Električni život Louisa Waina" ("The Electrical Life Of Louis Wain") s njegovom ništa manje vrijednom ulogom ekscentričnog umjetnika, ilustratora i slikara proslavljenog nadrealnim slikama mačaka s prijelaza 19. u 20. stoljeće čiji je veliki fan bio H.G. Wells (glumi ga nakratko Nick Cave).
"Mačku je načinio svojim simbolom, stvorio je mačji stil, mačje društvo, cijeli mačji svijet, a naše živote načinio sretnijima i mačkastijima", Wells hvali Louisa Waina u filmu. Uloga Waina nekoć bi bila oskarovski zicer za Cumberbatcha koji je, podsjetimo, bio nominiran za ulogu "stvarnog" genijalnog matematičara Alana Turinga, osuđenog zbog toga što je gay, iako je dao presudan obol u dešifriranju nacističkih kodova tijekom Drugog svjetskog rata ("Imitation Game").
Akademija je donedavno padala na biografske filmove o osebujnim ličnostima, naročito onima s tjelesnim ili mentalnim hendikepom. Wain je odgovarao tom opusu kao čudnovati umjetnik koji se ponašao kao autist ("Kišni čovjek") i patio od mentalne bolesti, provevši zadnje godine života u umobolnici, a njegov film izgleda otprilike onako kako bi izgledao "Beautiful Mind" Rona Howarda (genijalni nobelovac i šizofreničar John Nash) da se ispreplete s "Big Eyes" Tima Burtona (Margaret Keane, autorica slika djece s velikim očima).
Cumberbatch isprve glumi Waina s oskarovskim tikovima i manirizmima karakterističnim za devedesete, nastavljajući tamo gdje je stao s interpretacijom Sherlocka Holmesa i potencirajući je. Ispočetka se čini da je "Električni život Louisa Waina" samo izgovor da Cumberbatch dobije sigurnu nominaciju za Oscara, dok se povišena gluma može detektirati i kod Andree Risebourough u ulozi Wainove sestre Caroline.
Ipak, s vremenom Cumberbatch primiruje tikove i manire ili se oni bolje uklapaju u njegov lik i zaigrani, pomalo ekscentrični ton filma talentiranog britanskog redatelja japanskih korijena Willa Sharpea koji je supotpisao scenarij zajedno s Simonom Stephensonom ("Paddington 2", "Luka").
Sharpe uspijeva uvući gledatelja u realistično-bajkoviti svijet Viktorijanske Engleske zahvaljujući režiji i poletnoj naraciji oskarovke Olivije Colman koja uspostavlja okvir vremena kad su vladale "bizarne društvene predrasude", ali i "inovacije i znanstvena otkrića" briljantnih umova zainteresiranih za "prirodu elektriciteta".
Međutim, za Waina je elektricitet bio "nešto drugo". "Nešto toliko ekstraodinarno i čudno da ga ljudski mozak jedva može pojmiti. Misteriozna, elementarna sila koju je povremeno mogao osjetiti kako svjetluca u zraku i ključ svih najalarmantnijih tajni života", pripovijeda naratorica. "Osjećam elektricitet, osjećaš li ga ti", pita Wain kao da je Thomas Edison kojeg je Cumberbatch glumio u "Ratu struja".
Naratoričine riječi oslikavaju neobičnost čovjeka mračnog uma (poput "vrištećeg uragana") skrivenog iza zaigrane vanjštine. "Kontrolirao je kaos u glavi tako što se uvijek kretao", govori naratorica. Film postaje preslik glavnog lika i kontrolira povremeni narativni kaos režijski dinamikom, a sve veću tamu i tragediju, kako se bliži kraju, skriva slikovitim bojama kostimirane romantične i "chaplinovske" tjelesne komedije.
Veliku minutažu uzima Wainov odnos s guvernantom Emily Richardson (Claire Foy) koji je bio društveno neprihvatljiv zbog njihovih klasnih razlika i njezinih "usidjeličkih" godina. Emily je Wainova Alicia (Jennifer Connelly, "Genijalni um") i Foy se trudi da bude trodimenzionalan lik s vlastitim unutarnjim životom.
Njezina uloga grije srce i jasno je zašto se Wain zaljubio u Emily. Konačno, upravo je Emily govorila Wainu da se ne mora sramiti čudaštva i ohrabrila supruga da je on "prva osoba koja je uvidjela da su mačke blesave, mazne i usamljene poput nas", nadahnuvši ga na seriju najboljih slika, zaslužnih što su one postale kućni ljubimci, poput njihova Petera, ne lovci na miševe.
Tanka je granica između čudnog, čudnovatog i čudesnog, a film je prelazi. "Svijet je prelijep i ti si mi pomogao da to uvidim. Samo se sjeti: koliko god da stvari postanu teške, svijet je pun ljepote. Ti je trebaš gledati, zabilježiti i podijeliti sa što više ljudi", savjetovala je Emily i s njezinim savjetom kao da se dodatno poistovijetio redatelj iskrenog filma, već dobrano identificiran s Wainom kao netko tko pati od bipolarnog poremećaja.
Druga polovica filma, koji je daleko od tipičnog biografskog ostvarenja, podjednako je režijska kao i glumačka. Kadrovi su sve vizualniji, na granici zbilje i fantazije, postaju umjetničke slike, povremeno su i psihodelični i kaleidoskopski poput Wainovih djela koja i kad su bizarna prizivaju ljepotu i radost u inat osobnom mraku i tugi.
Osobni mrak reflektiran ju sceni ponavljajuće noćne more/straha od utapanja, a tuga nastupa nakon smrti Emily i mačka Petera. Redatelj ne prikazuje Emily u trenutku smrti, već to doznajemo po Wainovoj reakciji kad joj donese doručak u sobu i pogleda u suprugu koja se nalazi izvan kadra.
Ipak, tugu zbog gubitka supruge i ljubimca Wain je pretočio u slike. Jer, "kad slikate niste sami, povezujete se s drugim ljudima, dajete im djelić sebe i oni se povezuju s vama". U ovim riječima može se prepoznati svaki slikar, ali i režiser, pa i filmski kritičar, ako slikanje zamijenimo za snimanje filma i pisanje recenzije. Svatko tko ima potrebu gledati, zabilježiti i podijeliti sa što više ljudi svu ljepotu (filmskog) svijeta. "Pogledajte..."