StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Bilo jednom na Divljem zapadu‘: Bio jednom jedan vestern

7. rujna 2021. - 09:25

Odu vesternu i mitologiji američkog Divljeg zapada, vjerojatno najljepšu od svih, napravio je jedan Talijan u bajkovito naslovljenom filmu "Once Upon a Time in the West" ("C'era una volta il West", 1968.). Nitko nije Divlji zapad sužavao iz totala na intenzivne akcijske krupnjake kauboja i ponovno širio kadar do panorame kao Sergio Leone, kralj špageti vesterna.

Talijanski filmaš je izbrusio kadriranja u trilogiji "Za šaku dolara", "Za dolar više" i "Dobar, loš, zao" s Clintom Eastwoodom u ulozi Čovjeka bez imena, a "Bilo jednom na Divljem zapadu" je kruna njegove režije, remek-djelo vesterna, žanra koji je Leone subvertirao svojim "špagetima".

FILM: Once Upon a Time In The West/C'era una volta il West; vestern; SAD/Italija, 1968. REŽIJA: Sergio Leone ULOGE: Charles Bronson, Henry Fonda OCJENA: *****

Podsjetimo, s "A Fistfull Of Dollars", "A Few Dollars More" i "The Good, The Bad and The Ugly" Leone je u vestern unio sirovost i obojao žanr krvlju, a njegovi kauboji nisu bili plemeniti i pošteni heroji kao u dotadašnjim američkim filmovima, uz rijetke izuzetke poput "The Searchers" Johna Forda.

Da nisu uslijedile bezbrojne jeftine imitacije njegovih špageti vesterna, Leonea možda ne bi optuživali da je poružnio ljepotu starog vesterna u "technicoloru" s potpisom Forda i trivijalizirao žanr. U "Once Upon a Time in the West" Leone je nastavio subvertirati vestern pretvaranjem Fordova glumca Henryja Fondu ("Plodovi gnijeva", "Moja draga Klementina", "Fort Apache") u negativca kakvog nije igrao nikad prije.

No, subverziji kao da je simultano pridodana i redateljeva apologija za serviranje špageta, osjetljiva i u proganjajuće melankoličnoj, možda nikad grandioznijoj glazbi Ennija Morriconea, oplakujući žanr koji je krajem šezdesetih bio na izmaku snaga kakvog smo ga znali i opstojao kao revizionistički ("Divlja horda" Sama Pecinpaha), a ne klasični "fordovski".

Snimljen u američkoj produkciji, za nekoliko šaka dolara više od "Dobar, loš, zao" kao najskupljeg dijela trilogije, "Bilo jednom na Divljem zapadu" njeguje ikonografiju klasičnog vesterna i izgleda veličanstveno. Fotografija Tonina Dellija Collia jednako je savršena kao u Fordovim filmovima, valjda i zato što se dio radnje snimao u Dolini spomenika (ključna, magična lokacija vesterna), ne samo u Španjolskoj.

Leone je uzvisio špageti vestern, pa i klasični vestern, revizionistički transcendirajući žanr do poetsko-meditativnog art filma sporijeg tempa i približno trosatnog trajanja, ali na način da to i dalje bude punokrvni komad eruptivne akcijske kinematografije (krupno kadriranje junaka, zumiranje cijevi skrivene puške itd.) iz vremena kad "action cinema" još nije bio učestao pojam.

Redatelj uzima vremena za naraciju načelno jednostavne osvetničke priče o udovici Jill (Claudia Cardinale) i dvojici kauboja-odmetnika, misterioznom strancu Harmonici (Charles Bronson) i Cheyeneu (Jason Robards), udruženima protiv lokalnog željezničkog poduzetnika Mortona (Gabriele Ferzetti) i njegovih revolveraša predvođenih nemilosrdnim Frankom (Fonda), tj. karakterizaciju likova od kojih najvažniji među njima imaju vlastitu glazbenu temu.

Bronson nosi bijeli šešir, Fonda crni, Robards sivi (boje sugeriraju Leoneove nijanse u pristupu) dok na svojevrstan način nasljeđuju likove iz "The Good, The Bad and The Ugly", Eastwoodova Blondieja, Lee Van Cleefova Sentenzu i Eli Wallachova Tuca, a Cardinale je krucijalna za priču, neobično snažan ženski lik u muškom žanru.

Priča je, dakle, mogla stati u 90-ak minuta, koliko je trajao prosječni primjerak žanra, ali već je u mitskoj uvodnoj sekvenciji, koja udara ritam filma, jasno da Leone tipuje na iznadprosječno, odnosno ekstraordinarno. Jednom jedinom sekvencijom Leone je pokrio gotovo cijeli jedan vestern poput "Točno u podne" i "U 3:10 za Yumu".

Sekvencija u trajanju od blizu (danas nezamislivih) 15 minuta ambijentirana je u malu željezničku postaju usred ničega. Trojica muškaraca stigla su tu i čekaju na dolazak vlaka (ili nekoga na tom vlaku) koji se oteže toliko da se čini kako čekamo s njima nekoliko sati, ali ni u jednom trenutku čekanje nije dosadno zahvaljujući Leoneovoj strpljivoj, realistično-filmičnoj režiji punoj detalja u dugim kadrovima.

Glazbe nema, dominira tišina prekinuta prirodnim zvukovima okoline (zujanje muhe, kapanje vode...), a likovi su pojavno zanimljivi, no još zanimljiviji kad im se kamera približi do krupnog plana, predoči znojavo lice i buljave oči, jedva vidljive ispod šešira. Jedan od njih hvata mušicu u cijev pištolja nakon što se odmarala na njegovu licu, drugi stavlja šešir na glavu da se obrani od kapljica kišnice i na kraju ispije vodu koja se skupila na obodu...

Nitko ne izgovara jednu jedinu riječ, samo govor tijela i filmskih slika. Kad pištanje lokomotive signalizira približavanje željeznice, Leone sekvenciju snima kao da je Ford snimio "Dolazak vlaka na stanicu" braće Lumiere. Napetost raste i može se sjeći mamuzom na čizmi dok se vlak odmara na stanici i huči kao da (iz)diše.

Tek kad vlak nastavi vijugati svojim putem i prolazak zadnjeg vagona otkrije usamljenog kauboja s druge stane tračnica, nakon što je melodija usne harmonika navijestila njegovu pojavu, tenzije rastu do očekivane akcije i posezanja za pištoljima iz futrole, kadriranim u prvom planu.

Naravno, ne prije nego što se kamera promotri ganitno lice pridošlice s harmonikom na isušenim usnama u krupnom kadru i ovjekovječi jedno od najboljih akcijsko-junačkih predstavljanja u povijesti. Nije koincidencija da se uvodni obračun odvijao baš na željezničkoj stanici i da je Leone obojao braću Lumiere "technicolorom" Johna Forda, niti da da redatelj u jednom trenutku pravi montažni rez s praska pištolja na vrisak lokomotive koja je svojim krikom nadglasala hitac.

Iznimno sinematični "Once Upon a Time in the West" obuhvaća (režijsku) esenciju čitave kinematografije, s naglaskom na vesterne koje je filmski vlak budućnosti u to doba polako odvozio u prošlost, baš kao što je pojavom prave željeznice Divlji zapad pripao ropotarnici povijesti.

Tračnice prekrile divljinu i prokrčile put modernoj civilizaciji gdje nije mjesta bilo za kauboje, uhvaćene na razmeđi starog i novog svijeta u kojem je novac moćniji od pištolja i biznismeni poput Mortona će njime vladati i dokrajčiti njihovu "drevnu rasu". Film je smisleno smješten u vrijeme povijesne prekretnice (nicanje pruge i gradova), na sami kraj jedne ere, par trenutaka prije nego što će kauboji poput Harmonice odjahati u legendu.

Stoga, Leone istovremeno mitologizira i demitologizira vestern na granici mita i povijesti, prošlosti i budućnosti Amerike o kojoj je snimio i "Once Upon a Time in America". Da nijedan vestern nije snimljen nakon "Bilo jednom na Divljem zapadu", bio bi to idealni oproštajni film od žanra koji je perfektno sumiran od šešira do čizme, od početka do kraja. Bilo jednom na Divljem zapadu. Bio jednom Sergio Leone. Bio jednom (jedan) vestern.

Suradnja s Argentom i Bertoluccijem

Na priči filma Leone je radio s budućim legendama talijanske kinematografije Dariom Argentom i Berardom Bertoluccijem, a Fondu je htio angažirati još od "Za šaku dolara".

item - id = 1125369
related id = 0 -> 1136599
related id = 1 -> 1136718
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 03:20