Kovitlac lošeg ukusa i čiste magije. Kad netko izgovori ove riječi u "Babilonu" ("Babylon"), prilično precizno će opisati sam film. "Babilon" je podjednako i "bad taste" i "pure magic". Zato bi mogao šokirati fanove mladog, Oscarom nagrađenog redatelja Damiena Chazellea, koji je postigao "hat trick" s "Ritmom ludila" ("Whiplash"), "La La Landom" i "Prvim čovjekom", nekima od najboljih filmova posljednjih godina.
Sjajni Chazelleov trolist projicirao je čistu filmsku magiju, naročito "La La Land" i "First Man". Loš ukus je Chazelleu dosad bio stran pojam. Odakle sad najednom potreba za tim i snimanjem "Babylona" kao košmarnog odgovora na snoliki "La La Land"? Moguće da se Chazelle nadurio zbog ignoriranja "Prvog čovjeka" na Oscarima u važnijim kategorijama, što je doista bila nepravda uzme li se u obzir da su, primjerice, za najbolji film bili nominirani "Black Panther" i "Bohemian Rhapsody".
No, treba li se zato Chazelle ponašati kao razmaženo bogato derište, preseliti svu svoju gorčinu na veliki ekran i ispisati gorko pismo Hollywoodu i kinematografiji?
Redatelj očito misli da treba kad je snimio "Babilon" kao svojevrsni "La La Land" provučen kroz groteskni "Satyricon" i "Salò ili 120 Sodome" te vulgarnu komediju zahodskog humora.
Vjerovali ili ne, Chazelle je u prvih pet minuta orkestrirao scenu u kojoj slon dobije proljev i istovari izmet po dvojici nesretnika i kameri, sve snimljeno u krupnom planu. Nešto tako mogli bismo očekivati od Sache Barona Cohena u "(Ne)profesionalcu", ali ne i Chazellea. Unutar prvih deset minuta imamo i scenu uriniranja neke mlade žene po gojaznu muškarcu.
Dobro došli na "najbolju zabavu u gradu"! Nalazimo se u "gradu anđela" sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su filmovi još uvijek bili nijemi. Smeđi i zlatni tuš nisu jedini tuševi na raskalašenom "seks, droga i alkohol" tulumu, gdje Chazelle udara frenetičan ritam filma i u strci predstavlja glavne likove.
Oni su nepoznata mlada starleta Nellie LaRoy (neustrašiva Margot Robbie u najhrabrijoj ulozi dosad) koja je rođena da bude filmska zvijezda, Meksikanac Manny Torres (Diego Calva nalik mladom Javieru Bardemu), podjednako zaljubljen u filmove poput nje, te zvijezda "silent movie" ere Jack Conrad (vrlo dobri Brad Pitt), koji ulijeće u film pričajući talijanski i podsjećajući na glumčevu ulogu u Tarantinovim "Nemilosrdnim gadovima".
Manny i Nellie maštaju o tome da se nađu na snimanju filma i to će im se ostvariti, ali proći će veću psihofizičku kalvariju od svih prijašnjih Chazelleovih likova, nadmašujući i mladog bubnjara iz "Ritma ludila". Povremeno testirajući toleranciju i strpljenje gledatelja, "Babylon" kronicira njihov uspon i pad u turbulentnom Hollywoodu na razmeđu dvadesetih i tridesetih, kad je nijemi film polako postajao prošlost, zajedno s njegovim zvijezdama, a zvučni sadašnjost i budućnost s nekim novim glumcima.
Potpomognut propisnim budžetom od 78 milijuna dolara, Chazelle koristi strukturu sličnih epskih kronika nečijeg uspona i pada, poput Scorseseovih "Dobrih momaka", "Casina" i "Vuka s Wall Streeta" te "Kralja pornića" P. T. Andersona, nadmašujući potonja dva filma u ludilu, bombastičnosti i ekscesu.
No, "Boogie Nights" je imao osjećaja za likove, tj. ljude, prateći mijene u pornoindustriji na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Do likova i njihovih sudbina bilo nam je stalo, a u "Babilonu" baš i ne zato što u svekolikom raspašoju ne stignu postati trodimenzionalni i (o)karakterizirati se kao ljudska bića.
U redu, Chazelleova namjera jest prikazati ih kao potroš(e)ne kotačiće u stroju kinematografije/filmske industrije koja je veća od njih, makar bili velike zvijezde kao Conrad i Nellie, inspirirani likom i djelom stvarnih hollywoodskih ličnosti Johna Gilberta i Clare Bow.
Ipak, šteta je da samo Conrad posjeduje tragove ljudskosti, čovjeka sve svjesnijeg da su dani njegove slave polako odbrojani, s čime Pitt kao da se poistovjećuje i zaranja na dah u melankoliju nakon što je bio svjedokom nečeg sličnog u filmu "Bilo jednom u... Hollywoodu".
"Bit će još stotine Jackova Conrada, mene, ovih razgovora", govori mu novinarka Elinor St. John (Jean Smart) u ponajboljoj sceni "Babylona". Jasno je da Chazelle cilja na prolaznost hollywoodskih zvijezda, ali i njihovu vječnost jer za 50 godina Jacka će na "titravom ekranu" vidjeti neki klinac koji nije udahnuo svoj prvi dah kad je Conrad izdahnuo posljednji.
Kinematografija je mukotrpan posao satkan od krvi, znoja i suza. Nellie više puta ponavlja scenu za koju je dobila upute "oči zasuze pa plačeš" i teško je izbrojiti ukupan broj repeticija. Glumci i filmaši prolaze košmarno sito i rešeto da bi publika sanjala snove ispred platna i njihovo djelo, film, postalo besmrtno.
Najbolje scene "Babilona", bravurozno režirane i glumljene, tiču se upravo toga, prikaza kaosa na setu, svega što je (bilo) potrebno da se par minuta filma ovjekovječi na kameri i da se snimi zvuk, odnosno koliko je snalaženja i improvizacije potrebno za stvaranje magije pokretnih slika i npr. snimanje ključnog kadra prije zalaska sunca.
Međutim, Chazelle odveć često ima potrebu šokirati gledatelja, kao u završnici s Tobeyjem Maguireom koja izgleda kao "Kralj pornića" u režiji Davida Lyncha i Gaspara Noea, balansirajući na tankoj granici između urnebesnog (periodičko pljucanje kao zamjena za ritmičko paljenje petardi) i uznemirujućeg (štakori).
"Ovakve stvari trebaju vašoj industriji, Hollywood je postao učmao", govori Maguireov lik. Ništa protiv provokacije i subverzije usred visokobudžetnog Hollywooda, dapače, ali na ovakav način "Babylon" ne izaziva devastirajući efekt kao u načelu dirljiva, tragična priča o pionirima kinematografije koji su sudjelovali u "nečem važnom" i skršili svoje snove da bi se naši obistinili.
Chazelle u "vrijedilo je" završnici, ambijentiranoj u 1952., mijenja ploču i želi izazvati upravo to. "Babilon" odaje dirljivu počast kinematografiji na tragu "Cinema Paradisa" kad se "Ples na kiši" u kinu pretopi u montažni kolaž niza filmova, od "Persone" do "Odiseje u svemiru", "Terminatora 2", "Jurskog parka", "Matrixa" i "Avatara". Filmova kakve Nellie i Jack nisu doživjeli.