RITAM LUDILA Kako bubanj kaže

Film: WHIPLASH; drama; SAD, 2014.
Režija: Damian Chazelle
Uloge: Miles Teller, J.K. SImmons
Distribucija: Continental
Ocjena: *****

Slike nema. Samo zvuk para uši. Bubanj odzvanja zamračenim kadrom “Ritma ludila“. Palice mahnito udaraju po dobošu i činelama, nožna pedala trese bas bubanj. Napokon vidimo jazz bubnjara Andrewa Neymana (Miles Teller) kako vježba udarački instrument u gluho doba noći na prestižnom newyowškom glazbenom konzervatoriju “Shaffer“. Kamera ga promatra iz zatamnjenog hodnika i počinje polako kliziti prema njemu. Za njom dolazi i profesor - Terence Fletcher (J.K. Simmons). Mladi Andrew se prene i prekine bubnjati.

“Zašto si stao“, interesira se profa, skida jaknu i ostaje u majici kratkih rukava dajući mladiću uvid u razvijene bicepse i tricepse. Potom zatraži od Andrewa “double-time swing“ i pokudi ga da je krenuo kao “majmun na navijanje“ čim se dečko brže-bolje opet mašio bubnjanja. Željan da ostavi dojam, Andrew udvostručuje ritam i ispušta dušu na bubnjarskom setu, no ubrzo opaža kako je profesor napustio sobu bez izgovorene riječi. Pardon, rekao je da je “zaboravio jaknu“ na trenutak se vrativši po komad odjeće. U prvih pet minuta mladi američki režiser Damian Chazelle sabio je težnje “Whiplasha“.
Ne predstavlja nam iznenađenje podatak da je “Ritam ludila“ prethodno zaživio kao kratkometražni film kad Damian Chazelle nije mogao pronaći financije, da bi na koncu sakupio potreban novac za cjelovečernjak nakon što je njegov “kratkiš“ osvojio nagradu žirija na Sundanceu. U uvodu redatelj perkusionistički stvara određenu vibraciju i pogađa tonove filma, kao da režira dirigirajući nekim bendom, zamišljajući sebe u ulozi perfekcionističkog profesora Fletchera.

Krupni planovi, zumovi i rafalna montažna izmjena instrumenata i nota (kao u virtuozno režiranom finalu) ritmički tvore savršenu cjelinu filma koji se u posljednje vrijeme najviše približio glazbi, simbolično i prozaično. “Ritam ludila“ je orkestriran poput skladbe - Andrew je solist i nalazi se u gotovo svakom kadru, ritam sekciju čine epizodisti u rasponu od njegova oca (Paul Reiser), djevojke (Melissa Benoist) i dvojice glavnih/zamjenskih bubnjara (Nate Lang, Austin Stowell), a njima svima dirigira suludi Fletcher, (ne)posredno im mijenja živote i pretvara ih u pakao.
Većinski se, dakle, nalazimo na glazbenom konzervatoriju i pratimo preambicioznog Andrewa koji želi biti najveći živući bubnjar na svijetu. Naizgled mu je krenulo nakon što ga Fletcher pozove u svoj studijski orkestar i ohrabri da je ovdje (na faksu) “s razlogom“ pa Andrew skuplja hrabrosti pozvati na spoj iz neodoljive nezavisnjačke romantične komedije slatku Nicole (Benoist), zaposlenicu u njegovom omiljenom kinu. Chazelle je prethodno usputno objektivom uhvatio Andrewov pogled u nekog momka kako djevojci na faksu nježno stavlja kosu iza uha i postavio bazu za rom-com, no “Whiplash“ se neće imati prilike razviti u tom smjeru.

Jer, Fletcher vrlo brzo pokazuje svoje pravo sadističko lice, suštu suprotnost dobronamjernom profesoru Glennu (Richard Dreyfuss) iz “Opusa gospodina Hollanda“ (1995.), zapravo veoma blisko onom razvodnika Hartmana (R. Lee Ermey) iz Kubrickova “Full Metal Jacketa“ (1987.). Na potencijalnog “raštimanog svirača“ Fletcher će zalajati i zaprijetiti da će ga “jebati kao svinju ako mu sabotira bend“. Kad Andrew zasvira s bendom, najprije će, zadovoljan, dreknuti “Imamo Buddyja Richa ovdje“, a zatim mu baciti stolicu u glavu bijesan što ne svira po njegovom vremenu, “žuri“ i “zavlači“.
“To nije baš moj tempo“, rečenica je koja postaje Fletcherov zaštitni znak, uparen sa živopisnim pokudama verbalnog zlostavljanja, tipa da uplakani Andrew “slini po bubnjevima kao curica“. “Više vježbaj“, poručuje mu Fletcher bez milosti. Kako bi zaradio mjesto u bendu i postao dio glavne postave namjesto da bubnjaru okreće stranice s notama, Andrew se tom zacrtanom cilju naumio posvetiti do krajnjih granica i odbija bilo kakve distrakcije sa strane. Sve rijeđe ide u kino s tatom, propalim književnikom koji radi kao profesor engleskog u školi, a u izvrsnoj sceni, svojevrsnoj inverziji nastupne iz Fincherove “Društvene mreže“ (2010.), prekida s Nicole uz objašnjenje da joj se neće moći posvetiti i da bi ga ona mogla spriječiti u postizanju višeg cilja.

Toliko se Andrew karakterno mijenja pod utjecajem Fletchera da na obiteljskoj večeri na rođake gleda s visoka. Lik nije baš jedan od onih za koje navijamo, posebice jer Chazelle često mijenja perspektive prikazujući i drugu stranu Fletchera, daleko od negativca. Tu negdje “Ritam ludila“ počinje svirati u tempu sportskog filma u kojem se slabiji junak (Andrew) priprema za okršaj s jačim protivnikom (Fletcher) i psihološki slojevite studije opsesije u maniri “Crnog labuda“ (2010.) Darrena Aronofskog. Andrew će lučiti fontanu krvi, znoja i suza pripremajući se za džezistička natjecanja, poput boksača stavljati šake u led i lijepiti flastere na prste pune žuljeva, dozivajući u sjećanje rane na nogama balerine Nine (Natalie Portman) koje svi zavoji svjeta ne bi mogli prekriti.
Kapljice krvi prolivene po dobošima i činelama su autentične, prave Tellerove (ne crvena boja), pri čemu Chazelle bubnja “meta“ podtekst “Whiplasha“ za one koji čuju. Teller i Andrew podnose bol za potrebe umjetnosti (film, glazba) hitajući naprijed da ne budu jedni od onih koji su odustali gurnuti preko granica izdržljivosti. Priča o tome kako je Charlie Parker postao “Bird“ postaje ključna za “Ritam ludila“. Dakako, priču je ispričao Fletcher, a ona ukratko ide ovako... Jo Jones je Parkeru bacio činelu u glavu tijekom zajedničkog “jama“ kad je izgubio tempo, nakon čega je ovaj godinu dana intenzivno vježbao, vratio se na sesiju s njim i ostalo je povijest.

Fletcherova je filozofija da gura učenike dalje nego se od njih očekuje, slično kao što je Hartman gurao američke vojnike. Razlika je u tome što je Hartman spremao svoje trupe za Vijetnam, a Fletcher ih priprema za još veći rat u nemilosrdnom svijetu konkurencije u kojem mogu o(p)stati samo najbolji. Priprema je prema Fletcheru neizbježna, jer u protivnom “uskraćujemo svijetu novog Parkera ili Armstronga“. I Fletcher ne haji da, kako opaža Andrew, ode toliko daleko i “Parker odustane od toga da bude Parker“.


“Ako je Parker pravi Parker neće odustati. Ne postoje gore dvije riječi od 'dobro odrađeno'“, veli Fletcher i dodaje kako “to svijet sad želi“ - tzv. generički jazz. U potpunosti razumijemo što je pod tim mislio, a kuži to i Chazelle. Svijet se danas prečesto zadovoljava mediokritetima u svim sferama kulture (i uopće društva), stvarajući generičke pop-hitove koji ubijaju ozbiljnu filmsku i glazbenu umjetnost. Za potrebe “Whiplasha“ Chazelle i njegovi glumci odlaze toliko daleko kako bi snimili više od (glazbene) drame nastale na najzlatnijoj sredini sundanceovskog “indieja“ i Hollywooda. Umjesto dvije Fletcheru tako omražene riječi (“Good job“) za njih i “Ritam ludila“ imamo četiri. Svih mi bubnjeva “indiewooda“!

Sav taj jazz Korijeni za “Whiplash“ redatelja Damiena Chazellea (r. 1985.) posijani su u njegovom prvijencu, džezerski orijentiranoj romansi “Guy And Madeline On A Park Bench“ (2009.), ali i vlastitim iskustvima u srednjoj školi, kad je bio član benda na poziciji bubnjara. Chazelleov idući film “La La Land“ ponovno je vezan uz jazz i prati zaljubljivanje pijaniste u glumicu u usponu. Njega bi trebao glumiti Miles Teller u drugoj suradnji s redateljem, a nju Emma Watson (“Harry Potter“, “Charliejev svijet“). Zamalo nominacija Bubnjevi nisu strani Milesu Telleru. Mladi glumac u slobodno vrijeme bubnja od 15. godine. No, svejedno je, kako bi se “metodski“ pripremio za ulogu, uzeo dodatne lekcije u trajanju od četri sata dnevno, i tako puna dva mjeseca. Trud se isplatio - sve scene bubnjanja odradio je sam, djelujući poput pravoga virtuoza. Telleru je ovo daleko najbolja uloga u karijeri za koju se šuškalo da bi mogao biti nominiran za Oscara. Prvi put smo ga opazili u drami “Zečja rupa“ uz Nicole Kidman, nakon čega je zanat (is)pekao u komedijama (“Projekt X“) i “indie“ rom-comovima (“Spektakularna sadašnjost“). Oskarovski favorit J. K. Simmons (r. 1955.) dugi je niz godina za širu publiku bio “onaj glumac iz onog filma“, kako ljudi znaju reći i usput dodati “ajme, na vrhu mi je jezika...“ jer se ne sjećaju imena dotičnog. Najpoznatiji po živopisnoj ulozi šefa Petera Parkera u “Spider-Man“ trilogiji Sama Raimija ili kao otac maloljetne trudnice Juno (Ellen Page) iz istoimena filma, Simmons nije uspio okrenuti sve reflektore u svome smjeru. No, to se napokon dogodilo s njegovom izvanserijskom izvedbom u “Ritmu ludila“. Američki glumac osvojio je Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu, plus nominiran je za BAFTA-u i Oscara. U oskarovskoj konkurenciji je favorit ispred Ethana Hawkea (“Odrastanje“), Edwarda Nortona (“Birdman“), Marka Ruffala (“Foxcatcher“) i Roberta Duvalla (“Sudac“).