Feministička ikona Jane Fonda uručila je Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu redateljici Justine Triet za “Anatomiju pada” (“Anatomie d’une chute”/”Anatomy of a Fall”). Pojava Fonde nije iznenađujuća. Cannes je ove godine imao dosad najveći broj redateljica u konkurenciji za Zlatnu palmu u cjelokupnoj povijesti festivala, njih čak sedam.
Zakon velikih brojeva i povijesna godina nalagali su da jedna žena mora pobijediti i pobijedila je Triet. Redateljica dosad najpoznatija po komičnoj drami “Sibyl” postala je treća filmašica s osvojenom Palmom za najbolji film u povijesti Cannesa, nakon Jane Campion (“Piano”, 1993.) i Julije Ducournau (“Titan”, 2021.).
Žiri na čelu s Rubenom Östlundom odabrao je “Anatomiju pada” ispred drugog favorita festivala “The Zone Of Interest” Jonathana Glazera, koji je na kraju osvojio Grand Prix, a u njemu također glumi odlična njemačka glumica Sandra Hüller, znana po ulogama u “Toniju Erdmannu”, “Plesu između redova” i “Egzilu”, uz nastup u "Sibyl".
Kakav je “The Zone Of Interest”, tek trebamo vidjeti, ali “Anatomy of a Fall” jedan je od zasad najboljih (festivalskih) filmova godine i mogući budući klasik u žanru sudskih trilerskih drama koji ostvaruje nekakav “comeback” (“Roman J. Israel, Esq”, “Tražeći pravdu”, “Čikaška sedmorka”, “Argentina, 1985.”). Naslov filma referira se na jedno od ključnih ostvarenja tog tipa iz davne 1959. godine. Naravno, to je “Anatomija jednog umorstva” Otta Premingera.
No, Triet kao da provlači cijeli žanr u “Anatomiji pada”, od “Svjedoka optužbe” Billyja Wildera iz 1957., preko “Nedokazane krivnje” Alana J. Pakule, do prošlogodišnjeg “Saint Omera” Alice Diop, režirajući zbivanja na zlatnoj sredini između klasičnog žanrovskog (sudski psihotriler s preokretima) i modernog festivalskog filma (psihološka drama s puno dvoznačnosti, uključujući i rasplet/završetak).
Samim time, Triet radi više od anatomije jednog (samo)ubojstva nakon pada s tavanskog prozora. Riječ “pad” u dvosmislenom naslovu može se shvatiti i kao (ras)pad jednog braka. Odnosno, čini se da je Triet ponajprije snimila film o anatomiji braka, ali i anatomiji (ili prirodi) sjećanja i istine, kao često nepouzdanih savjetnika svakog čovjeka.
Premisa je izvrsna i intrigantna: jedini potencijalni svjedok (samo)ubojstva jest dijete s oštećenjem vida, koje nije moglo ništa vidjeti, ali je možda nešto čulo, k tome sin stradalog (otac) i potencijalne ubojice (majka). Hüller glumi njemačku spisateljicu Sandru Voyter koja se nalazi usred intervjua s novinarkom (Camille Rutherford) u kući u francuskim Alpama, gdje živi sa suprugom Francuzom po imenu Samuel (Samuel Theis) i sinom Danielom (jako dobri Milo Machado Graner).
Prije nego što se intervju prekine zbog nesnošljive buke od glazbe koju na gornjem katu pušta Samuel, instrumentalne obrade 50 Centove “P.I.M.P.”, novinarka znakovito napomene kako Sandrine knjige miješaju stvarnost i fikciju, što radi i Triet, režirajući “Anatomiju pada” realistično kao da je film nastao prema istinitoj priči, a opet na način da je pozicionirana filmski/žanrovski kao psihotrilersko-dramski “murder mystery”.
Ubrzo dolazimo i do trenutka preko kojeg se prelama priča: na povratku iz šetnje sa psom, Daniel pronalazi očevo beživotno tijelo pred kolibom. Nedvojbeno, Samuel je pao s tavana, odbio se od krova šupe i aterirao na tlo, ali pitanje jest je li njegove ozljede na glavi izazvao pad ili prethodni udarac. Udarac koji je možda zadala upravo Sandra. Odnosno, je li se u padu radi o nesreći, samoubojstvu ili, pak, umorstvu.
Tri mrlje krvi na zidu se ne poklapaju, a tu je i modrica na Sandrinoj ruci kao sugestija potencijalnih tragova borbe. Protiv Sandre je podignuta optužnica i ona kao odvjetnika unajmljuje starog prijatelja Vincenta (Swann Arlaud), naizgled zaljubljenog u nju. Vincent ističe da je ovo “mort suspecte” ili sumnjiva smrt, tj. kako nitko neće vjerovati da je Samuel pao, stoga je samoubojstvo puno uvjerljivije i njihova “jedina obrana”.
Utvrđivanje istine je izvedeno intrigantno u filmu “Anatomy of a Fall”, od forenzičkih postupaka, računajući rekonstrukciju pada s lutkom, do suđenja tijekom kojeg otkrivamo odnos bračnog para. Samuel je i sam imao spisateljske aspiracije, ali radi kao učitelj i doveo je suprugu i sina u kolibu kako bi od nje napravio Airbnb i imao stabilnije financije.
S druge strane, Sandra je uhvaćena u laži, prevarila je Samuela (sa ženom) i krivila ga zbog nesreće nakon koje je Daniel ostao bez vida, a on upao u depresiju i kreativnu blokadu. Jedan od ključnih dokaza mogle bi biti Sandrine knjige kao spoj zbilje i fikcije te mogući nagovještaj zbivanja, a naročito audiosnimka bračne prepirke sa Samuelova USB sticka koju Triet paralelno montira sa suđenjem i vizualizira do trenutka kad svađa preraste u nasilje.
Malo-pomalo, višeslojni film o osobnim i javnim istinama, pun moralnih i inih nedoumica, otkriva nove slojeve odnosa supružnika, ali i roditelja i djece. Mali Daniel počinje “gledati” mamu i pokojnog tatu na drukčiji način i nalazi se u dilemi (je li majka ubila oca/je li otac samoubojica?), koju potencira i Triet izazivajući srsi (što ako Sandra jest ubojica, bude oslobođena i sin nastavi živjeti s njom?).
Danielovu dilemu pokušava razriješiti Marge (Jehnny Beth), koju je sud dodijelio da pazi kako Sandra ne bi utjecala na sina pred njegovo svjedočenje. Marge govori klincu, preneseno i gledatelju u publici, da može odabrati “istinu” je li njegova majka nevina ili kriva, što na koncu odabiru i mediji kao netko kome je “ideja o spisateljici koja ubije muža puno zanimljivija od toga da se učitelj ubio”. Istina je neuhvatljiva kao i sjećanje sve do kraja “Anatomije pada”, pa i jednom kad film završi.