Dan(i) žena u kino(teku) su nam premijerno doveli francuski film iz glavne konkurencije prošlogodišnjeg Cannesa – "Sibyl" redateljice i koscenaristice Justine Triet. Doveli su nam i divnu mladu glumicu Adele Exarchopoulos u njezinoj (napokon!) daleko najboljoj ulozi nakon prijelomnog "Adelinog života". Adele dijeli glavnu žensku ulogu uz zvjezdanu kolegicu Virginie Efira ("Ljubav na francuski način") koja ponovno surađuje s canneskom pretplatnicom Triet nakon filma "U krevetu s Victorijom".
Riječ "dijeli" ima dubljeg smisla ili će ga imati. Naime, priča prati psihoterapeutkinju Sibyl (Efira), suprugu i majku dvoje djece, koja se želi vratiti pisanju nakon što je završila s procesom odvikavanja od alkohola. Iz tog razloga Sibyl je napustila većinu pacijenata - kako bi se mogla posvetiti svom romanu. Ipak, jednoj pacijentici ne može odoljeti nakon njezina poziva upomoć.
To je Margot (Exarchopoulos), mlada glumica na rubu živčanog sloma, zatrudnjela s glumačkim partnerom na snimanju filma u režiji - ups! - njegove djevojke. Sibyl je odustala od 27 pacijenata, ali prihvaća Margot, pravdajući odluku svom osupnutom psihoterapeutu riječima da je "bila kritično". Margot je trudna dva mjeseca i dvoji hoće li zadržati dijete.
Njezina priča rezonira sa Sibyl koja je i sama imala aferu s jednim glumcem i zatrudnjela, kako otkrivaju flešbekovi. I tu stvarnu (Margotinu) priču Sibyl počinje pretvarati u fikcionalni roman, pišući po "natuknicama" koje joj glumica daje prilikom psihoterapeutskih seansi i usput kršeći pravila struke. "Prestani je analizirati, ne možeš ni sebe", kori je njezin psihoterapeut, ali Sibyl ne odustaje i pretvara Margot u glavni lik romana.
Motiv psihoanalitičarke/terapeutice kojoj samoj nasušno treba psihoanaliza/terapija potentan je za (crnu) komediju karaktera, a Triet ga ubacuje u ženski orijentirani metafilm po uzoru na radove Woodyja Allena i Charlieja Kaufmana ("Adaptacija"), brišući granicu između zbilje i fikcije, sadašnjosti i flešbeka, stvarnosti i filma unutar filma, psihoterapeutice i njezine pacijentice, ponekad i do razine (kreativnog) nereda i apsurda izvan kontrole.
Možda je tu bilo štofa i za nadrealni psihološki horor s obzirom da se u jednoj sceni na televiziji gleda "To dolazi", ali nećemo pretjerivati. Prava narativna "meta" ludnica nastupa kad Margot ode na tromjesečno snimanje filma na izolirani vulkanski otok Stromboli, gdje će, dakle, glumiti s poznatim glumcem s kojim je ostala trudna, Igorom (francuska zvijezda Gaspard Uliel), a režirat će ih njegova trenutna ljubavnica, perfekcionistička i neurotična njemačka filmašica Mikaela (Sandra Hüller; "Toni Erdmann"), iako bi najradije zamijenila glumicu da produkcija nije daleko odmakla.
Na snimanje dolazi i Sibyl kako bi posredovala između Margot i njih dvoje. "Ne želim da mi se obraća na snimanju, to mora ići reko vas", inzistira Margot. Ljubavni trokut bi se mogao pretvoriti u četverokut, a psihoterapeutica postaje i redateljica nakon što Mikaela pukne od silnog ponavljanja ljubavne scene između Margot i Igora na brodu, kad se pomiješani osjećaji glumice spram "njemačke kuje" i cijele situacije ispolje u smijeh.
"Ovo nije šala, ne snimamo komediju", vikne Mikaela i skoči u more, a režiju preuzme Sibyl. Metafilmsko i metatekstualno postaju jedno u sceni kad Sibyl daje upute Margot i Igoru kako da odigraju ljubavnu scenu. Ona režira film i piše roman, bivajući zasigurno primarni alter-ego filmašice Triet; sekundarni je nesumnjivo Mikaela u liku koje Hüller možda kanalizira redateljicu "Tonija Erdmanna" Maren Ade.
"Sibyl" kao da provlači ironiju naspram kreativnog procesa režije i psihoanalize, te (snimanja) pretencioznog (francuskog) festivalskog filma. Film u filmu zrcali ovaj koji gledamo i obratno. No, u tome i jest kvaka, čini se. Sve je duplikat pa tako i Margot možda uopće ne postoji, već je imaginarna dvojnica Sibyl koja psihoanalizira, režira i piše vlastiti život ne bi li se dovela u red. "Moj je život fikcija, mogu ga napisati ispočetka", konstatira Sibyl pred kraj "Sibyl".