Najmlađom dobitnicom Srebrnog medvjeda za najbolju glumicu u povijesti Berlin Film Festivala postala je desetogodišnja Španjolka Sofia Otero za uistinu fenomenalnu ulogu u festivalskoj art drami “20.000 vrsta pčela” (“20.000 especies de abejas”/”20.000 Species Of Bees”).
Otero je jako prirodna i ostvarila je jednu od najboljih dječjih uloga u posljednje vrijeme. A uloga je bila jako zahtjevna i za stariju glumicu, kamoli curicu poput nje. Naime, Otero glumi osmogodišnje dijete u krizi identiteta i praktički se nalazi u svakom kadru filma koji (iz)nosi na svojim leđima.
Roditelji je zovu Aitor, ali ona preferira neutralnije ime Coco (kao lik iz Pixarova crtića), premda osjeća da joj ni to ne odgovara prije nego odluči da se zove Lucia. “Ne zovi me Coco. Želim da me zoveš Lucia”, vikne u jednom trenutku mami Ane (Patricia López Arnaiz; izgleda kao španjolska Kaya Scodelario).
On(a) se ne osjeća ugodno u svome tijelu i tijekom jednog dugog toplog ljeta kod bake (Itziar Lazkano) na selu zbliži se sa starom pratetom pčelarka Lourdes (Ane Gabarain) i počne sve više propitivati svoj rodni identitet, polako otkrivajući da nije dječak, već djevojčica, iako to još ne zna točno verbalizirati.
Upravo zato dugometražni igrani prvijenac redateljice Estibaliz Urresole Solaguren uglavnom je suptilno angažirana drama i nastoji ne biti novovjeki “woke” film na aktualnu “trans” temu. Po tome je blizak nedavnoj talijanskoj “Beskrajnoj ljubavi”, naprotiv gotovo da se može doživjeti kao prednastavak i inverzija tog filma gdje smo pratili tinejdžericu Adrianu koja osjeća da je tinejdžer i želi da je zovu Andrew.
“20.000 vrsta pčela” više je impresionistički film osjećaja i unutarnjih stanja nego verbalizacije. Režirajući pod utjecajem filmografije Alice Rohrwacher (“Sretni Lazzaro” i, još više, “Čuda” o obitelji pčelara), Solaguren je snimila film na univerzalan način, ispričan iz perspektive djeteta koje prije svega traži svoje mjesto u obitelji i na cijelome svijetu suočavajući se s očekivanjima drugih.
Dječji pogled na svijet uključuje i roditelje koji, okupirani vlastitim problemima, ponekad ne primijećuju što tišti njihovu djecu. Tako, Solaguren prelama djetetovu krizu identiteta s majčinom: Ane je umjetnica i nalazi se u sjeni pokojnog oca kipara. “Kako to da ti znaš tko si, a ja ne?”, pita Coco majku koja voli svoje dijete, dopušta da pušta kosu i nosi haljinu (ljudi i misle da je curica), ali ne može se stopostno posvetiti majčinstvu pored posla i braka u krizi sa suprugom Gorkom (Martxelo Rubio).
Najviše strpljenja i osjećaja za Coco pokazuje smirena prateta pčelarka koja je odvodi do košnica u brdu poviše sela. Lourdes sluša što Coco govori, pokazuje razumijevanje za pitanja “Zašto sam ovakav/ovakva?” i razmišljanja da bi umrla i ponovno se rodila kao djevojčica, smiruje je, pruža podršku i ohrabruje da može biti tko god želi, pa i odabrati ime po želji.
“Jesi li ti doktorica? Nisam, ali pčele jesu”, značajan je dijalog. Uloga pčela u priči i naslovu filma je ljekovita. Prateta otkriva da ima mnogo različitih vrsta pčela (20.000), kao i to da se ličinke pretvore u pčele i ostave kožu prije nego što izađu van. Van izlazi i Coco. “Ja sam Lucia”.