Večeras ideš pod zemlju - rekao je poremećeni Bud (Michael Madsen) ratobornoj Nevjesti (Uma Thurman) u “Kill Billu 2“. Uz pomoć pajdaša, Bud je strpao Nevjestu u sanduk. Tjeskobnost scene potencirao je minuciozni prikaz lupajućih čekića. Metalni čavli penetriraju u drvo. Polagano gase ono malo preostala svjetla. Mrak. U tom istom mraku probudio se i Paul Conroy (Ryan Reynolds) u filmu “Buried“ Rodriga Cortesa. Tamu će Paul osvijetliti “zippo“ upaljačem i zaslonom tuđeg mobitela koji je pronašao. Panika, bijes i očaj zavladat će prostorom dočim shvati da je protagonist najgoreg straha Edgara Allana Poea – biti živ zakopan. Možeš se micati, živ si, vrištiš glasnije od Neve Campbell, ali nitko te ne čuje. Bezizlazna situacija.

Doista, horor ne samo za klaustrofobičare. Kako Paul nije prošao “okrutno skrbništvo” kung fu majstora Pai Meija, za razliku od Nevjeste, razbijanje drva šakom nije opcija. Spas je u mobitelu. Koga zvati prije nego nestane kisika? State Department, FBI, firmu, suprugu, njezinu prijateljicu. Interesantno, u većini slučajeva Paul će biti stavljen na čekanje.

A kad nije stavljen na čekanje, institucije ga rešetaju suludim pitanjima dok Cortes otkopava administrativne i ine lijesove američkog sustava, odašiljući jasnu poruku pravo iz grobnice. Paul će udarati o Kineski zid birokracije, kao da je junak Kafkinih romana. Kafkijanski apsurd dosegnut će vrhunac kad ga kontaktira šef Alan (glas Stephena Tobolowskog), birokrat/kapitalist iz pakla, koji izbjegava odgovornost za situaciju i uručuje mu otkaz zbog navodne veze s kolegicom.

Iz histeričnih odlaznih poziva - pomoću kojih redatelj uspostavlja ekspoziciju “suspense“ trilera s društveno-političkom kritikom i ovlašno ilustrira lik Paula da bi se publika mogla s njim identificirati - doznajemo kako je ovaj (bio) civilni vozač kamiona jedne privatne kompanije na radu u Iraku, čiji su konvoj iz zasjede napali “teroristi ili ustanici“ i pobili sve osim njega.

On je, pak, ostavljen da čami i trune u starinskom, drvenom lijesu, negdje u Iraku, “usred jebene pustinje“, da ispašta za američke vanjskopolitičke i općenito kapitalističke grijehe. Kad mu mobitel zazvoni, a s druge strane se čuje engleski s akcentom, dijabolični glas iračkog terorizma, Paul će shvatiti da je zapravo otet. Ne pomaže ni to što tvrdi kako je “obični najamnik, ne vojnik“.

“Ako si Amerikanac, onda si vojnik“, kazuje mu otmičar tražeći otkupninu – “pet milijuna novaca” ili ostaje “zakopan kao pas”. Sat otkucava, vrijeme nepovratno istječe. “Živ zakopan“ je snimljen u realnom vremenu, sa samo jednim likom ispred kamere i šačicom glasova kojima zamišljamo lica kao u kojekakvoj radio-drami. Film traje točno onoliko koliko Paulu (pre)ostaje da potroši kisik i snađe se oko otkupnine, dakle sat i pol.

Punih sat i pol vremena Cortesov objektiv ne izlazi iz lijesa koji je, istina, nešto veći kako bi redatelj mogao stvoriti začudne kadrove u stiješnjenom prostoru i s limitiranim osvjetljenjem, ali film ni u jednom trenutku nije dosadan. Cortes za uzora ističe Hitchcocka iz eksperimentalne faze (“Uže“), i to se ovdje vidi, jednako kao što je primjetan i određeni utjecaj “Špilje užasa“ Neila Marshalla.

Da bi test za Paulove i gledateljeve živce bio potpun, u sanduk će dogmizati zmija otrovnica, zraka polako nestaje, smanjuju se “crtice“ na mobitelu, svjetlo se gasi, pijesak polagano curi kao pješčani sat i tiho šapće ime smrti. Bijelo svjetlo spasa samo je lažna nada u trenutku kad čujemo glasove i kopanje (po tuđem lijesu). Grobnu tišinu prekinut će tek riječi neutješne isprike: “Žao mi je, Paul...“.