UBOJITI JOE Friedkin kao mlađi brat Coen

Film: KILLER JOE; crnohumorni krimić; SAD, 2011.
Režija: William Friedkin
Uloge: Matthew McConaughey, Emile Hirsch
Distribucija: Pa-dora
Ocjena: **** ½

Otvaranje i zatvaranje “zippa“ pali “Ubojitog Joea“. Umjesto kresanja upaljača slijedi – prolom oblaka. Munje osvjetljuju crnilo noći. Kiša natapa teksašku vukogrebinu. Pas se otima na lancu... Ambijentacija i atmosfera krajnje su pogođeni. Vremešni redatelj William Friedkin (remek-djela “Istjerivač đavola“ i “Francuska veza“), jedna od najvećih perjanica “novog Hollywooda“ sedamdesetih, od početnih kadrova gradi garavi, komorni ugođaj razmičući zavjese živopisne “white trash“ obitelji Smith.

Nervozni, tupasti sitni diler Chris (Emile Hirsch) dolazi kod oca Ansela (Thomas Haden Church) i pomajke Sharle (Gina Gershon) žicati 5000 dolara zbog duga lokalnom kriminalcu. Priglupi Ansel u životu nije vidio ni tisuću dolara, a kako društveno uskraćena familija živi, Friedkin dojmljivo ilustrira malom scenom – konobarica Sharla krivu narudžbu u restoranu pretvara u večeru za malodobnu pokćerku Dottie (Juno Temple).
U grozničavu pokušaju da se izvuku iz gliba i osiguraju pristojnu novčanu budućnost, Chrisu i Anselu pada na pamet grozna ideja. Kako Ansel “ne zna ni gledati na sat, kamoli ubiti“, Chris će unajmiti profesionalca, mentalno superiornijeg “killer Joea“ (Matthew McConaughey), da smakne vlastitu majku, očevu bivšu suprugu, uvjeren da njezina velika polica životnog osiguranja u slučaju smrti pripada Dottie. Ubojiti Joe, policajac koji u slobodno vrijeme obavlja slične nezakonite “posliće“, pristaje pod uvjetom da mu, kao predujam, na pladnju daju plavokosu “femme fatale“ djevicu Dottie.

Iako pripada podžanru krimića s likovima zapletenim u labirintu pogrešnih koraka i njihovim (ne)promišljenim planovima (pljačke, ubojstva...) što izrastaju u “jebeno gore-ne-može sranje“ (problem s osiguranjem; Dottie nije nasljednica nego mamin dečko), “Killer Joe“ duboko je utemeljen u žanru “noira“. U pozadinskoj podlozi dviju scena za svaki se slučaj vrte i kadrovi starog crno-bijelog “noira“ na televiziji.
Pa ipak, ovo je fantazmagorični komad (neo)“noirovskog“ kreševa za violentno 21. stoljeće crnohumorne braće Coen i popkulturne samosvijesti Quentina Tarantina. “Jesi li ti detektiv poput Magnuma?“ pita maloljetnica Joea. “On nije stvaran, ja jesam“, odreže “tarantinovski“ lik Joe nakon što je prethodno, u izvrsnom monologu, ispričao suludu “coenovsku“ priču o frajeru koji je zapalio vlastite genitalije da preljubničkoj djevojci očita lekciju.

Mračni (“To Live And Die In L.A.“, 1985.), vječito provokativni i beskompromisni (“Cruising“, 1980.) Friedkin ne preza od novomilenijski eksplicitnih, “full-frontal“ šokova kako bi opravdao žigosanje filma zloglasnim predikatom “NC-17“ (“grafički uznemirujući sadržaj, nasilje, seks i brutalnost“). Tako, već u prvih pet minuta bujna “šumica“ Gine Gershon gleda publiku ravno u oči kad u kuću pusti pokisla posinka. U bizarnoj završnici Gershoničina krvava Sharla će, pak, pečenim pilećim batkom prisilno s(t)imulirati oralni seks na Joeu.
Zveckanje “zippa“ smisleno je načelo film "Ubojiti Joe". Friedkin upaljačem traži svjetlo u tmurnosti pohabanih obiteljskih (i općenito ljudskih) vrijednosti današnjeg svijeta, a kad ga ne uspijeva pronaći, polijeva benzinom i njime potpaljuje beznadne, fizički i psihički hendikepirane likove – “white trash“ ološ – spremne na sve za vlastitu dobrobit nauštrb bližnjega svoga.

Ponajbolji uradak u Friedkinovoj plodnoj karijeri žari autorskom energijom u konstantnim i neophodnim prasnućima crvena nasilja i crne komedije, odnosno mudrošću u vođenju nepredvidljive priče što intelektom i moralom nadrasta puke okvire žanra. Sedamdesedmogodišnji filmaš, premda jednom nogom već u grobu, braći Coen i Tarantinu parira mladenačkom svježinom/poletom, pod ruku s pokojnim kolegom Sidneyjem Lumetom koji je u 83. snimio sjajni, žanrovski razmjerno similarni “Dok vrag ne sazna da si mrtav“ (2007.). Veteranski Friedkin također pobija naslov poznatog, Oscarom ovjenčanog filma braće Coen “No Country For Old Men”. Ima zemlje za (redateljske) starce.

Nagrada kritike u Veneciji U novom mileniju William Friedkin je snimio šačicu filmova za širu publiku (“Ratna pravila“, “Lovina“), no pažnju struke nanovo je skrenuo na sebe tek 2006. s paranoičnim, psihološki klaustrofobičnim “Kukcima“, ekranizacijom kazališnog komada Tracyja Lettsa. Kada je u Cannesu za taj film dobio nagradu kritike, Friedkin je “Ubojitog Joea“ ponovno snimio prema (debitantskom) komadu istog dramatičara. Uspjeh je bio sličan, samo što je nagrada kritike uručena u – Veneciji.

Matthew McConaughey u ulozi života Hollywoodski ljepotan Matthew McConaughey proživljava glumačku mini renesansu. Nakon što je prošle godine bio odličan u filmu “Cijena istine“, ove je, u sporednoj ulozi, zasolio “Čarobnog Mikea“, a u “Ubojitom Joeu“ pružio izvedbu karijere. Utjelovivši “mefistoovskog“ lika koji “ubija očima“ ispod oboda šešira, McConaughey je pokazao kako je puno više od protagonista bajkovitih rom-comova s Kate Hudson. Iako, Friedkinov se film doista može pročitati kao perverzna parafraza “Pepeljuge“ s Joeom kao princom Šarmantnim za Dottienu (isprve krajnje) nevinu heroinu.