Film: THE TOURNAMENT; akcija, SAD, 2009.
Režija: Scott Mann
Uloge: Robert Carlyle, Ving Rhames
Distribucija: Blitz
Ocjena: ** 1/2
Dostojanstvo više ne stanuje u akcijskom filmu. Jedan od likova akcića “Turnir smrti“, časni otac sklon čašici (Robert Carlyle), znakovito će reći kako “zaviruje u svoje srce, ali tamo nema ničega“. Zavirim(o) li u srce akcijskog filma današnjice, jasno je kako, čast rijetkim iznimkama, tamo nema ničega. Žanru je, baš poput Cheva Cheliosa, junaka suluda “Ubrzanja 1&2“ (“Crank 1&2“), odstranjeno srce pa s umjetnim trčkara unaokolo, prisiljen na sve moguće opscene, kako bi se održao na životu, nastavio kucati u ritmu visokog napona.
“The Tournament“ je ekstremno nasilna akcija “crankovskog“ tipa i “R“ predikata koja podrazumijeva da se falusoidna sačmarica stavlja među bujne grudi unatrag savinute striptizete i njome potom kose protivnici, krv u većini prizora eruptira poput aktivnog vulkana “torture-porn“ horora, a tu je i crni humor (“Ponestalo ti je metaka? Uzmi malo mojih...“, kaže neki tip i oponenta pretvori u švicarski sir). Dakle, unatoč prezimenu koje sugerira umjetničku rafiniranost akcijskog kadra (Michael Mann), redatelj Scott Mann se radije ugledao na nabrijanu orkestraciju dvojca Neveldine-Taylor, s time da mu je ruka ipak nešto mirnija dok nišani kamerom u protagoniste. A njegovi su protagonisti plaćeni ubojice (Ving Rhames, Kelly Hu...), njih 30, akteri “najveće predstave na svijetu“ - ogleda atentatora za titulu najboljeg. Spomenuta predstava diže zastor svakih nekoliko godina u drugom gradu.
U igri su visoki ulozi, kako za ubojice, tako i za visoko pozicionirane bogatune koji stavljaju brdo para na svoga favorita, jer predstavu organiziraju “tipovi moćniji od policije“. Upravo zato ovima polazi za rukom zataškati sveopći pokolj - do kojega redovito dolazi, iako atentatori imaju GPS lokator koji razdvaja sudionike od nevinih ljudi - medijskim insinuacijama da su posrijedi teroristički napadi i slično. Pravila su, je li, jednostavna – ubij ili umri.
Pobjednik je, znači, moderni gladijator koji preživi, ostane “last man standing“. Ako vas sve ovo još uvijek ne podsjeća na kultni “Battle Royale“, sad definitivno hoće – pobjednik među njima mora se doznati posljednjim otkucajem 24 sata, inače će naprava usađena u njihovu tijelu (tamo je bio ovratnik) eksplodirati.
Samo, ova “bitka“ ipak nije “kraljevska“, visoke A klase, unatoč pojedinim umješno režiranim prizorima u kojima se ubojice striktno drže ubojitosti vlastitih šaka, nogu, metaka, noževa, bombi, bilo da je posrijedi okršaj u crkvi ili potjera s cisternom i busom na kat.
Za to joj nedostaje produbljivanje potentnog sociološkog podteksta koje Mannu nije visoko na listi prioriteta, kao ni karakterizacija likova (Carlyleov svećenik silom uvučen u igru, Hu kao plaćenica zlatnog srca), premda neki imaju motivaciju (krvnik Rhamesove žene jedan je od natjecatelja). Riječima Benicija del Tora iz “Straha i prijezira u Las Vegasu“, Mannova namjera nije bila ubiti “Turnir smrti“..., samo mu izrezati slovo “B“ (filma) na čelu.
