Film: BODY OF LIES; politički triler; SAD, 2008.
Režija: Ridley Scott
Uloge: Leonardo DiCaprio, Russell Crowe
Distribucija: Blitz
Ocjena: ***
Špijuniranje je crn i usamljen posao, poput oralnog seksa, no netko ga treba obavljati. Posao špijuna mogao je tako živopisno opisati samo netko koji ga je zapravo “obavljao” poput, recimo, Piercea Brosnana. Stvarno, upravo je Brosnan izrekao spomenute riječi, ali ne u nekom Bond-filmu, nego u “Krojaču Paname” (2001.). A nakon njega, “oralnog seksa” primili su se mnogi na velikom ekranu, najfriškije George Clooney (“Syriana”) i Leonardo DiCaprio (“Tijelo od laži”). I nisu u njemu uživali. Pače, ostali su bez noktiju i prstiju.
Jer, pozornica nekoć ugodna “pornića” sada se premjestila, zastor podigao na blisko/srednje/istočnoj fronti, a “špijunske igre” prestale su se svoditi na trilerni akcijski spektakl i postale ozbiljnije, kako i prilični “drami” novog milenija. Po uvodnoj sekvenci “Tijela od laži”, u kojoj eksplozija zgrade u Manchesteru biva uhvaćena iz multiplih kutova i montirana s isto toliko rezova, čovjek bi mogao reći da ipak prisustvuje akciji, i to u režiji Tonyja Scotta koji je dao obol na temu “oralnog seksa” (“Zanimanje: špijun”, 2001.).
No, već sljedeći kadar arapskog grada, raskošno snimljen iz zraka, ukazuje da je iza kamere filma ipak stariji Scott. Ridleyju su zamršeni odnosi (Bliskog/Srednjeg) Istoka i Zapada posljednjih godina zapeli za oko, pa ih je, čini se, odlučio popuniti “Tijelom od laži”, (posljednjim?) činom njegova neslužbena serijala započeta “Padom crnog jastreba”, a nastavljena s “Kraljevstvom nebeskim”.
“Body of Lies” je, u biti, “Kingdom of Heaven” tisuću godina poslije. Križarski rat i dalje traje, samo što je glad za naftom u međuvremenu zamijenila potragu za Svetim gralom, a metalni mačevi ustupili su mjesto CIA-inim satelitima preko kojih “krojač Panamerike” Russell Crowe, poput “čovjeka iz budućnosti”, svojevrsna Boga, s “nebeskih” visina nadgleda stanje u “kraljevstvu” - u kojem očito nikad neće “buknuti” mir - upravljajući krvavim koncima idealističkih (š)pijuna, marioneta koje se ponekad znaju oteti kontroli.
Kontroli se, nažalost, otima i malčice preopterećeni scenarij Williama Monahana (“Kraljevstvo nebesko”), a Scott se, za razliku od Croweova lika, nije pokazao spretnim “krojačem” i uklonio sve suvišne konce. Ovaj “bondovski” elegantan celuloidni smoking u konačnici je gotovo pukao po šavu.
