Film: THE THEORY OF EVERYTHING; drama; Velika Britanija/SAD, 2014.
Režija: James Marsh
Uloge: Eddie Redmayne, Felicity Jones
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** 1/2

Kozmolog i teoretski fizičar Stephen Hawking (Eddie Redmayne) prikazan je kako se vrti po hodniku u invalidskim kolicima. Montažni rez seli kadar s kola invalidskih kolica na kotač bicikla u pokretu. “Hawking divlja“, kliče Stephenov prijatelj (Harry Lloyd) tijekom njihove neobuzdane vožnje biciklima po Cambridgeu. Britanski filmaš James Marsh (“Čovjek na žici“, “Čovjek iz sjene“) nije napravio epohalnu elipsu poput Kubricka i preskočio milijune godina vremena od kosti čovjekolikoga majmuna sa Zemlje do svemirskog broda kako leti kozmičkim prostranstvima daleko iznad našeg planeta.

Elipsu koju bi Hawkingov profesor (David Thewlis) na najprestižnijem faksu u Engleskoj vjerojatno nazvao “skokom napretka“. No, napravljeni rez krucijalan je za “Teoriju svega“ poput onoga u “Odiseji u svemiru“ (1969.). Kružno okretanje kola i kotača simbolizira protok vremena i njegovu prolaznu narav. Kamera se u filmu često okreće ukrug poput kazaljke sata. “Vrijeme... to je vaša tema“, verbalno je dodavanje između Hawkinga i profesora. Hawking je jednadžbom naumio dokazati da je vrijeme imalo početak.
“Jedna jednadžba da dokaže sve“, govorio je Hawking u stilu “Gospodara prstenova“ (“One ring to rule them all...“) i želio doznati “gdje vrijeme odlazi“. Na početku filmu vrijeme odlazi godinama unatrag, suprotno “Odiseji“. Međutim, to ima smisla jer Hawking je “htio obrnuti sat“, kako precizira njegova buduća supruga Jane Wilde (Felicity Jones). “The Theory Of Everything“ počinje od kraja filma, debelo nakon što je Hawking napisao “Kratku povijest vremena“, da bi se vratio u 1963., na njegove “cambridgeovske“ dane uoči doktorata iz fizike, upoznavanja Jane i dijagnoze bolesti motoričkih neurona (postupno atrofiranje mišića), od koje oboljeli rijetko požive dulje od dvije godine.

S obzirom na Hawkingov interes za “prostorvremenski singularitet“, “Teorija svega“ je zapravo povezanija s nedavnim “Interstellarom“ Christophera Nolana, ugledanim u “Odiseju u svemiru“. Oba filma dijele zanimanje za crne rupe koje, tvrdi Stephen, “blistaju energijom“, plus relativnost vremena i pozivanje na ostavštinu Hawkingova suvremenika, fizičara Kipa Thornea (protagonist Marshova ostvarenja u jednoj ga sceni eksplicitno spominje). Dijele i osnovnu nit da “ljubav transcendira prostor i vrijeme“ (Anne Hathaway, “Interstellar“), a dovoljno je jaka da nadvlada sve sile svemira.
U Nolanovu znanstveno-fantastičnom blockbusteru lansiranom onkraj zvijezda na snazi je vječita roditeljska/očinska ljubav prema djeci koja su (od)rasla u hipu vremena. U Marshovoj biografskoj drami radi se o iskonskoj ljubavi muškarca/Stephena Hawkinga prema ženi/Jane. Od “Interstellara“ je “The Theory Of Everything“ prizemljeniji, realističniji, no romantični pogledi Stephena i Jane svejedno su uprti u nebo. U njihovim zaljubljenim očima vidi se čitav svemir. Najeksplicitnije i najnadahnutije je to dočarano u trenutku kad Hawking zapne u džemperu, kamera kroz odjevni artikal pogleda u kamin/vatru i kozmička se žerava zapali u njegovoj zjenici (sinula mu je ideja kako je svemir rođen).

Inače je “Teorija svega“ vizualno poetičan film s nizom kadrova za sjećanje uhvaćenih u leći kamere nanovo inspiriranog direktora fotografije Benoita Delhommea (“Uvjeti predaje“, “Dječak u prugastoj pidžami“). Na primjer, sretni trenuci zaljubljenog para uokvireni su zrnatim kadrovima “superosmice“, pamtimo prizor Stephena kako sjedi u invalidskim kolicima na pijesku s otvorenim morem ispred sebe, izvrsnu evokaciju njegova pada u komu isprekidanu bijelim svjetlima tunela za vrijeme vožnje prema bolnici i onaj svemir u Hawkingovim očima koji, zahvaljujući Jane, nastavlja svjetlucati i kad nastupe teški dani.
Otključavanje tajni svemira u ovom filmu ima veze s iskrenom ljubavi i predanošću u jednom običnom braku stvorenom u neobičnim okolnostima. Nakon što im se oči sretnu na fakultetskom tulumu, ljubav Stephena i Jane buknut će jedne zvjezdane večeri prošarane vatrometom. Ne sjaje samo zvijezde u toj sceni okupanoj bajkovitom magijom, već i leptir mašne uzvanika pod UV svjetlom, i to zbog “Tide“ deterdženta za rublje, objašnjava Hawking intelektualno zavodeći Jane. Njih su dvoje prilično različiti. Jane je vjernica, Stephen se, pak, predstavlja kao kozmolog, što je “religija za inteligentne ateiste“, a fizičar u njemu ne vjeruje u “nadnaravnog stvoritelja“ i pripadajuću “premisu nebeskog diktatora“.

Ona je studentica umjetnosti, preciznije srednjovjekovne španjolske poezije, ali voli “putovati kroz vrijeme“ poput njega koji traži “teoriju koja bi objasnila sve sile u svemiru“. Propisna minutaža investirana je u romansu i pupanje njihove ljubavi kako bi se postavili temelji za Janeinu predanost jednom kad rani znakovi bolesti motoričkih neurona pokucaju na vrata i ova trajno baci sidro u njihovoj bračnoj luci. “Borit ćemo se zajedno protiv bolesti“, obećava Jane i obećanje je ispunila, unatoč tome što joj se suprotstavljala “težina znanosti“, pa i žudnja za crkvenim zborovođom (Charlie Cox).


Fizika ima glavnu riječ u “The Theory Of Everything“, no jednako važnu ulogu odigrala je i kemija između Eddieja Redmayne i Felicity Jones. Kompleksnost Marshovoj jednadžbi (mozak + srce, duša + tijelo) daju i glumačke izvedbe, jedne od najboljih u proteklih 365 dana i opravdano nominirane za Oscara. Felicity Jones je sjajna u ulozi stoičke Jane koja sustavno skrbi za Stephena kao da je njezino dijete, iako postupno počinje klonuti nakon što se godine prkošenja svemu pretvore u desetljeća. Eddie Redmayne je napravio više od “oskarovski“ zahtjevne psihofizičke transformacije i imitacije Hawkinga - on ne glumi nego jest.

Mnoštvo je odličnih scena s Redmayneom i Jones, no vjerojatno je najrazorniji momenat sporazumnog rastanka, kad Stephen sintetiziranim, robotskim govorom preko kompjuterskog sustava saopći Jane kako odlazi u Ameriku s njegovateljicom (Maxine Peake). Istodobni osjećaj tuge i olakšanja je uzajaman, a glumci su ga načinili dodirljivim. Redmayne i Jones centar su Marshova filmskog svemira, prostora i vremena. Ljubavna priča njihovih likova vrijedna je ponovnog gledanja i film se na kraju vraća unatrag, poput kazaljki u “Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu“. Marsh je uspio “obrnuti sat“.

Hawking protiv bivšeg Hawkinga Eddie Redmayne se dosad najviše iskazao sporednim ulogama u filmovima “Moj tjedan s Marilyn“ (2011.) i “Jadnici“ (2012.). No, nakon “Teorije svega“, nominirane za pet Oscara (film, glavna muška i ženska izvedba, scenarij, glazba), trebao bi početi dobivati isključivo glavne uloge. U utrci za Oscara Redmayneu najveću konkurenciju čini Benedict Cumberbatch (“Igra oponašanja“) koji je, zanimljivo, Hawkinga glumio u istoimenu TV filmu iz 2004. godine. Hawking je pogledao “The Theory Of Everything“ i oduševio se Redmayneovom izvedbom. Izjavio je da mu se u nekoliko scena činilo da gleda samoga sebe, a na projekciji filma je pustio i suzu. Glumac je upoznao znanstvenika prije početka snimanja i proveo tri sata s njim. Za ulogu se, među ostalim, pripremao tako što je četiri mjeseca trenirao s plesačem kako bi naučio kontrolirati tijelo, stajao satima ispred ogledala i krivio lice te ostajao nepokretan u pauzama između snimanja. Talentirana gospođica Felicity Lijepo lice darovite britanske glumice Felicity Jones uočili smo najprije u modernoj ekranizaciji Shakespearove “Oluje“ (2010.) i “Tajni ženskog orgazma“ (2011.). Talentiranu gospođicu Felicity prošle smo godine, pak, gledali u epizodi blockbustera “Čudesni Spider-Man 2“ i izvrsnoj glavnoj ulozi “Nevidljive žene“ Ralpha Fiennesa. Glumica je u usponu i do isteka 2015. čekaju je uloge u akcijskom trileru “Autobahn“, “Infernu“ prema knjizi Dana Browna i fantaziji “A Monster Call“ Juana Antonija Bayone. Mogla bi postati i Crna mačka u trećem dijelu “The Amazing Spider-Mana“ ako se isti snimi.