SOLOMON KANE Mačo i magija

Jurišajući u pustolovinu u kojoj će omjeriti snage s moćnim čarobnjakom, Conan se nakratko zamislio i zasjekao zrak pitanjem. “Što može mač protiv magije?”. U toj jednoj rečenici filma “Conan The Destroyer” (1984.), rijetkom filozofskom trenutku Fleischerova nastavka, mišićavi Simerijanac definirao je čitav “sword and sorcery” podžanr okovan magijom i kovinom, ujedno dao ideju britanskom redatelju Michaelu J. Bassetu (“Deathwatch”, “Wilderness”) da bolje opremi svoga junaka u boju protiv prljave pogane vradžbine.

Solomon Kane, tako mu je ime, opasan je mačem, ali i pištoljem. Godinama prije Bassetta, 1928., naoružao ga je kultni Robert E. Howard, tvorac Conana i Crvene Sonje, pionira mača i magije. Prebacujući Solomona Kanea na veliki ekran, s respektom prema ostavštini i mislima uprtim na potencijalnu franšizu, Basset se odlučio na korjenito predstavljanje junaka i (re)interpretaciju njegove mitologije u Howardovu duhu, umjesto konkretne adaptacije jednog od piščevih svezaka (prvi bijaše “Red Shadows”).

Kane je brutalan lik poput Conana. Krvoproliće mu sjaji u očima. Za sebe će reći da se najudobnije osjeća u bitki i da je kadar iz prsa iščupati kucajuća srca neprijatelja. U njegovom slučaju “conanovske” prapovijesne pustopoljine zamijenjene su početkom 17. stoljeća. No, to je još uvijek doba (katkad vizualno jeftino dočaranih) vještica, demona, zombija spremnih da se počaste svime što hoda. Mračna su vremena i svijet ponire u metež, plaši nas narator na početku pristojnog filma koji, brojnim manama unatoč, nije zaslužio biti prognan u sjene.

Junaka (James Purefoy) upoznajemo u akcijskom prizoru, dok punim plućima živi “život ubijanja i pohlepe”, a u “flashbackovima” doznajemo kako je bio sin tvrdoglava aristokrata (Max Von Sydow). Sudbina će ga, u sceni sa snažnom vibrom “Indiane Jonesa”, pogurati u naručje strašnog Đavoljeg kosca koji će mu prokleti dušu. Još nespreman za pakao, Solomon uspijeva pobjeći i skriva se od pogleda Sotone u crkvi, kamo uči biti čovjek od mira i pokušava zaboraviti na grešnu povijest nasilja koje se odrekao.

Kad Đavo pokuca na vrata župe, a nešto kasnije pobije gotovo cijelu obitelj Crowthorn s kojom se vezao i otme mladu Meredith (Rachel Hurd-Wood), Kane će se, razapet između dobra i zla, u jednoj sceni i doslovno, kao nekoć Conan u Miliusovu remek-djelu, protiv maskiranih ratnika (u priču prekasno uvedenog) čarobnjaka Malachija (Jason Flemyng) boriti tako što će iskupnički izabrati potencijalnu vlastitu kob. “Ubijem li te, idem u pakao.. to je cijena koju ću rado platiti”, sijeva heroj kojega Basset ubacuje u atmosferičan svijet zlokobnih dvoraca, ruševnih crkvi, opožarenih sela, šuma obavijenih maglom, opipljivo prljavu srednjovjekovnu kaljužu podjednako natopljenu kišom i krvlju dekapitiranih nesretnika, njihovih probušenih tijela i odsječenih udova.

U filmu scenaristički skromnih dometa fantastična mitologija i realistična historija pletu se stvarajući znatno uvjerljivije režijsko klupko u odnosu na razmjerno slični “Lov na vještice” i većinu ispeglanih akcijskih fantazija novijeg datuma s PG predikatom. Uvjerljiv je i lik Solomona Kanea koji će, kako bi pobijedio sile mraka, posegnuti duboko u osobnu tamu i odjenuti je u crnu odoru Van Helsinga. Prilikom kreiranja istoimena lovca na vampire, vukodlake i ine monstrume, Stephen Sommers se nadahnuo Howardovim likom, a odlični James Purefoy “mačo” pojavom ionako daje na Hugha Jackmana (malčice i Thomasa Janea). Mač(o) je u konačnici uspio poraziti magiju.