SLATKO SPAVAJ Priča za tešku noć

Film: MIENTRAS DUERMES; psihološki horor-triler; Španjolska, 2011.
Režija: Jaume Balaguero
Uloge: Luis Tosar, Marta Etura
Distribucija: Pa-dora
Ocjena: *** ½

“Panika u Splitu: provalnici omamljuju obitelji i pljačkaju ih na spavanju“, glasio je jedan od nedavnih novinskih naslova. Ispovijed opljačkanih Splićana koje hvata jeza od same pomisli da su provalnici usred noći mirno šetali po njihovom stanu mogla bi se zavrtjeti pred očima posjetiteljima kina “Karaman“ na projekciji uznemirujućeg španjolskog psihološkog horor-trilera “Slatko spavaj“ redatelja Jaumea Balaguera.

Sinefili bi se, pak, mogli sjetiti i nedavnog, slično žanriranog i konstruiranog filma “The Resident“ (2011.) Anttija J. Jokinena s Hilary Swank i Jeffreyjem Deanom Morganom. Dakle, domar jedne zgrade u centru Barcelone, sredovječni Cesar (Luis Tosar), nonšalantno ulazi u tuđe stanove kad su stanari vani ili - spavaju. U nastupnoj sceni Cesar se budi tik do 20-i-nešto-krupno-godišnje djevojke i iskrada iz njezina kreveta netom uoči svitanja, ostavljajući je u dubokom carstvu snova. Nešto ne štima s tom slikom. Jer, dakako, ona, Clara (Marta Etura), nije Cesarova cura.
Shvaćamo to kad se, nešto kasnije idućeg jutra, sretnu u lobiju zgrade. Sva zanosna i radijantna, lijepa i snena kao nedjeljno jutro, Clara možda mrvicu koketira s Cesarom, no s njime se ponajprije ophodi kao s radnom snagom, tipom u trlišu koji će pomoći kad joj se, recimo, začepi slivnik ili treba raskužiti cijeli stan od (namjerno izazvane) najezde žohara. Ono što uvijek nasmiješena Clara ne zna jest da je Cesar, ispod ljubazne “dnevne“ maske, sociopat prve klase, najaktivniji noću i umješnije karakteriziran od antagonista iz inferiornijeg “Promatrača“, gotovo blizak Normanu Batesu (“Psiho“, 1960.).

Ne može biti sretan; jednostavno, rođen je bez te sposobnosti. Sretan je zapravo samo kad unesrećuje druge. To mu daje jedini razlog da živi i ne otisne se s vrha zgrade u bezdan, što nonšalantno priča majki (Margita Rosed), nijemoj od boli i prikovanoj za bol(es)nički krevet. Sad je, konkretno, nastavlja Cesar, njegov novi cilj skinuti osmijeh s Clarina lica koja će se ujutro početi grozno osjećati i to ne zbog manjka sna. Taktika koju Cesar pritom rabi sastoji se od slanja uznemirujućih anonimnih pisama i sms-ova, ulaženja u Clarin stan kako bi joj injektirao tekućinu u kremu od koje će dobiti osip na licu, naslanjanja gaze natopljene kloroformom na djevojkina usta, uvlačenja među njezine plahte i... možete sami pretpostaviti čega sve ne unutar zamračena četiri zida, izvan kadra.
Prethodni Balaguerovi filmovi, kultni “REC“ (2007.) i “REC 2“ (2009.), također su limitirali zbivanja na stanove, hodnike i lobije jedne (zapečaćene) zgrade u središtu velegrada. “Mientras Duermes“ rekreira ponešto klaustrofobije “REC-ova“ u krupnjacima, no tamo je strava bila fizičke naravi, prolaznija, osovljena oko “bu“ scena. Bojali smo se sjena, mraka, znajući da bi neki zaraženi, zombificirani stanovnik mogao izletjeti da nam u trenu prene srce od šoka i napije se krvi. Strava je ovdje psihička i stalnije se uvlači pod kožu. Bojimo se samo jednog čovjeka, našeg potencijalnog susjeda, koji odlazi predaleko u opsesivnim, patološkim, dijaboličnim planovima.

Balaguero manipulira emocijama i stavlja nas u nelagodan, podvojen položaj... a) u jednoj sceni, ponajboljoj u filmu, publika je prisiljena (ne)svjesno navijati za negativca kad se na postelji iznad Cesara, na njegovo iznenađenje, nađu Clara i njezin dečko Marcos (Alberto San Juan) u seksualnom klinču, a on jedva izgmiže odatle, ali ostane zaključan u stanu, b) prvom idućom prilikom, u trenutku kad se antagonist skine gol i uđe u krevet između Marcosa i Clare kako bi učinio još koju groznu stvar nakon što je njihova “ljubav“ već počela donositi plodove, uspijeva ga trajno zgaditi u očima gledatelja.


Žanru ovaj put španjolski redatelj pristupa na “hičkokovski“ klasičniji način u odnosu na prethodne (post)moderne uratke. Duh “The Residenta“ čitavo vrijeme lebdi u zraku zbog frapantne similarnosti, no treba reći da Balaguero u ovoj “priči za tešku noć“ bilda tenzije dojmljivije od Jokinena kad ugasi svjetlo i upali Clarino disanje, a njegova se kamera spusti ispod kreveta gdje se, sakriven među resicama popluna, nalazi Cesar i vreba plijen. Stanarka ga neće uspjeti vidjeti čak ni kad joj prst sudbine gurne papire iz ruke da se mora sagnuti kako bi ih skupila s poda. Ironično naslovljeni film “Slatko spavaj“ stvoren je da gledatelju ponudi besane večeri i usadi paranoju u vidu konstantne provjere leži li tko ispod njegova kreveta.

'Geneza' i 'apokalipsa' kultnog ‘REC-a’ Redatelj Jaume Balaguero pripadnik je novog španjolskog žanrovskog vala kojeg čine Juan Carlos Fresnadillo (“28 tjedana kasnije“), Juan Antoni Bayona (“Sirotište“), Daniel Monzon (“Ćelija 211“) i Rodrigo Cortes (“Živ zakopan“). Izvrsne horore “REC 1&2“ Balaguero je potpisao s kolegom Pacom Plazom. Režiju trećeg “REC-a“ (“Genesis“) prepustio je Plazi i ostao potpisan kao producent, ali postoji šansa da se maši četvrtog dijela najpopularnije španjolske filmske franšize podnaslovljena “Apocalypse“. Nadajmo se da će Festival mediteranskog filma zavrtjeti “REC 3“ (i “REC 4“ ako se snimi) iduće godine, kao što je ove prikazao “Slatko spavaj“.

Marta Etura, glumica po mjeri Almodovara Martu Eturu zasigurno ste zapazili u izvrsnom zatvorskom trileru “Ćelija 211“ (2009.) u kojem je glumio i Luis Tosar. Jedna od najzanimljivijih (i najatraktivnijih) glumica koje je španjolska kinematografija iznjedrila unatrag nekoliko godina isklesana je baš po mjeri filma Pedra Almodovara. U međuvremenu, dok Almodovar čeka da je angažira, Martu je zgrabio talentirani redatelj Juan Antonio Bayona za svoj novi projekt “The Impossible“ s Ewanom McGregorom i Naomi Watts, inače njegov prvijenac na engleskom jeziku.