StoryEditor

SIROTIŠTE: Mi djeca s kolodvora horora

Piše PSD.
7. lipnja 2008. - 14:33

Film: EL ORFANATO; horor; Španjolska, 2007.
Režija: Juan Antonio Bayona
Uloge: Belen Rueda, Fernando Cayo
Ocjena:  *****

Na španjolskoj nacionalnoj dalekovidnici filmovi strave i užasa dugi su se niz godina prikazivali svakog ponedjeljka navečer. Juan Antonio Bayona ih kao klinac nije gledao. Roditelji su mu to zabranjivali. Čim bi počela njihova špica, sinčića bi otpremili u krpe. Ali, TV nisu gasili. Mali bi, tako, legao i naćulio uši poput vučjaka. Slušao bi krikove likova iz filma i u svojoj mašti projicirao što im se događa. Postao je opsjednut time. Kad je odrastao i naumio se baviti filmom, bilo je stoga očekivati da će se okrenuti žanru horora u kojemu bi ono što zamišljamo uvijek trebalo biti strašnije od onoga što se vidi.

Posebice kad se našao na istoj valnoj duljini s Guillermom del Torom. Njega su toliko oduševili Bayonini kratki filmovi da mu je odlučio postati mentor i producirati cjelovečernjak “Sirotište” koji je – sa statusom nacionalnog blockbustera i višestrukog dobitnika Goya – prikazan prošli tjedan na Festivalu mediteranskog filma. U središtu priče je sredovječna majka koja se vraća u sirotište svoga djetinjstva. Kad joj se osamljeni i boležljivi sin ubrzo počne družiti s imaginarnim prijateljem, koji se voli skrivati po morskim špiljama, a nekoć je i sam živio u istoj instituciji, stvari skreću u smjeru nadnaravnog i nemaju se namjeru tako lako vratiti u zbilju.

“Sirotište” je sagrađeno na klasičnim temeljima jeze, od hripavih podova opsjednute kuće i duhova prošlosti materijaliziranih u sadašnjosti koji traže nešto od živih, do najgrozovitije djece još tamo od Damiena iz “Omena”. Španjolčev debi atmosferom se duboko klanja provjerenim klasicima (“Rebecca”, “Isijavanje”), ali i novijim primjercima žanra a la “Uljezi” Alejandra Amenabara, “Tama” Johna Fawcetta i Del Torova “Đavolja kičma”. Čovjek ne treba biti forenzičar “CSI-ja” da uoči delikatne Del Torove otiske prstiju u svakome kadru “Sirotišta”. I Bayoniju je priča važnija od pukih prepasti što ove čini svrhovitim i još efektnijima.

Vrijedi, eto, spomenuti scenu u kojoj žena medij istražuje sirotište tražeći prikaze bivših stanara. Redatelj je snima bez ikakve glazbene podloge, samo uz (nat)prirodne zvukove što paraju jezovito zelenkastu noćnu vizuru njegove kamere. Doista, Del Toro i Bayona kadri su načiniti zlokobno prijetećim svaki sjenoviti zakutak, nazirao se iza njega monstrum s jarećim rogovima ili, u ovom slučaju, klinac s maskom strašila preko glave, a dijele i jednako pregnuće za fantazijskom, pa i romantičnom vizijom terora. Zato i Bayonini klinci s kolodvora horora stvarnosti na kraju hvataju prijevoz za bajkovitu Nigdjezemsku iz priče za laku noć. Tamo neće nikad “odrasti”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. kolovoz 2022 06:54