Film: SYNECDOHE, NEW YORK; drama
Režija: Charlie Kaufman
Uloge: Philip Seymopur Hoffman, Catherine Keener; SAD, 2008.
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****
Staviti intelektualnu dramu na ljetni kinorepertoar pravo je samoubojstvo za prikazivača. Ljudima je prevruće da bi razmišljali. Dajte im eksplozije i Megan Fox. Možda zato “Sinegdoha, New York” i kasni gotovo puna dva mjeseca u odnosu na hrvatsku premijeru. A možda je zato Charlie Kaufman u jednom intervjuu i rekao kako smatra da je film zabavan.
“Sinegdoha, New York” je, međutim, sve samo ne ljetna zabava. Tragovi “woodyallenovskog” humora možda se naziru u prvoj trećini filma, no Kaufmanov režijski debi znatno je manje populističan od njegovih iznimno kreativnih scenarističkih radova “Biti John Malkovich” i “Adaptacija” za Spikea Jonzea te “Vječni sjaj nepobjedivog uma” za Michaela Gondryja, premda su i oni bili daleko od konvencionalne komične drame. Od filma koji se bavi strahovima od bolesti i smrti, gubitcima i gubitnicima, a čiji naslovni lik, kazališni redatelj Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman), na početku radnje zavapi “Mislim da umirem...”, doista je teško očekivati “entertainment”. Posebice kad, nedugo kasnije, gledatelj uvidi da je ovaj u depresiji, izmučen lošim brakom, umjetničkom krizom i psihosomatskim bolestima.
S obzirom da je Kaufman stilski bliži Jonzeu nego Gondryju, snolika logika prethodnih ostvarenja ovdje je dobila uporište u stvarnosti, koliko se njome itko od njih već može baviti na običan način. Kad protagonist “Sinegdohe, New York” pronađe veliko i napušteno skladište kao kulisu za epski komad o vlastitom životu u kojem glumci igraju njega i sve ljude koji su ga okruživali, a potom, poslije desetljeća proba, svaki glumac dobije vlastitog glumca, gledatelj je ubačen u (alternativnu) stvarnost.
Do kraja je filma teško reći jesmo li u bezizlaznom labirintu Cotardova uma ili gledamo pravi život. Razlika između zbilje i fikcije jedva je golim okom vidljiva. No, Kaufman je oduvijek bio opsjednut zakučastim zapletima unutar scenarističkih premetaljki. Bio je opsjednut ontologijom, bilo da je riječ o kreativnom neredu u glavi Johna Malkovicha ili romantičnim sjećanjima Jima Carreyja, to jest metastrukturom, (su)odnosom umjetnosti (film, teatar, književnost) i “adaptirana” života koji postaju jedno ili to mogu postati.
Konačno, Shakespeare je jednom rekao “Cijeli je svijet pozornica i svi su samo glumci”. Svatko od njih postane glavna uloga u vlastitoj priči. Ali, sudeći po izvrsnom završnom kadru filma, s “pozornice” se prije ili kasnije mora sići. Život se nastavlja, samo s drugima u glavnoj ulozi.
