StoryEditor

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA Tvrdo kuhana fatalna žena

Piše PSD.
22. rujna 2014. - 10:30
Film: SIN CITY: A DAME TO KILL FOR; akcijski krimić; SAD, 2014.
Režija: Robert Rodriguez i Frank Miller
Uloge: Josh Brolin, Eva Green
Distribucija: Discovery
Ocjena: ****

Usne i oči fatalne žene Ave Lord (Eva Green) strše u crno-bijelom “noir“ filmu “Sin City: Vrijedna ubijanja“ Roberta Rodrigueza. Jarko crvena boja seksualne žudnje i smaragdno zelena boja smjelosti sijaju unutar monokromna crno-bijela kadra. Kultni američki redatelj (“El Mariachi“, “Desperado“, “Od sumraka do zore“, “Planet terora“, “Machete“) efektno koristi boje da istakne karakterizaciju “femme fatale“ lika i privuče pažnju suvremene publike. Prije nego što krenemo dalje, treba reći da Rodriguez nije otkrio toplu vodu. Sličan su vizualni eksperiment godinama ranije napravili Steven Spielberg i John McTiernan, rabeći izdvojene nijanse u malčice drukčije svrhe.

Kaputić plavokose djevojčice iz krakowskog geta zablještio je crvenom bojom u nekoliko navrata crno-bijele “Schindlerove liste“ (1993.). Simbolika kolorna efekta došla je do punog izražaja nakon što je Schindler (Liam Neeson) pronašao kaputić u vagonu beživotnih tijela. Nešto prije te godine izolacijom živih boja unutar desaturirane slike poigrao se i McTiernan u filmu “Posljednji akcijski junak“. Crno-bijela teatralna drama “Hamlet“ Laurencea Oliviera (1948.) lagano biva izrešetana kolorom i živne blockbusterskom kinetikom kad mladi filmofil zamisli hollywoodskog kralja akcije Arnolda Schwarzeneggera u ulozi danskog kraljevića pa Arnie bljuje crveno-žutu vatru iz uzija i pripaljuje kubanku razbuktavši narančastu žeravu.
Kasnije u filmu, McTiernan radi inverziju - kroz kadrove u boji prošetao je crno-bijeli junak “noir“ krimića Humphrey Bogart u prepoznatljivom detektivskom baloneru. Rodriguezu su osobito McTiernanove igrarije medijem bile polazna točka za “Sin City“ (2005.), maksimalno vjernu ekranizaciju “noir“ stripa Franka Millera koji je nadahnuće crpio iz klasika žanra “Touch Of Evil“ (1958.) u smislu atmosfere prevladavajuće dekadencije i korupcije “grada grijeha“, pa i toniranja visokokontrastnog monokroma. Susret c/b svijeta s kolornim dogodio se u međuvremenu i u manje poznatom “Pleasantvilleu“ (1998.) Garyja Rossa, no upravo je “Sin City“ napravio postmodernu “crno-bijelo u boji“ revoluciju na velikom ekranu.

U friškom nastavku zaigrani Rodriguez, u korežiji s Millerom, stripovske vizuale “noira“ odvodi korak dalje - tehnologiju kombiniranja crno-bijele slike sa segmentima boja doveo je do savršenstva i drugi put uskrsnuo klasični žanr u punoj estetskoj raskoši usred šarenog Hollywooda. Vizualnim ugođajem ekspresionističkih “chiaroscuro“ kontrasta svjetla i sjene u “Sin Cityju 2“ redatelj još više u odnosu na prvi film doslovce ubacuje gledatelja natrag u “noir“ četrdesetih/pedesetih godina prošlog stoljeća - onako kao što su u “Pleasantvilleu“ kolorni Reese Witherspoon i Tobey Maguire uletjeli u crno-bijelu TV seriju - istodobno ne ispuštajući iz vida aktualna hollywoodska strujanja.
Mlađi gledatelji možda nemaju blage veze o “noiru“, ali oko im je već naviknuto na stripovske stilizacije filmova poput “300“ (2007.), nastale pod direktnim utjecajem “Sin Cityja“. Za publiku odgojenu na adaptacijama superjunačkih stripova, već u uvodnoj sceni “metal vrišti“ od prometne kolizije, a neuništivi Marv (Mickey Rourke) izlijeće kroz vjetrobransko staklo policijskog automobila i poljubi asfalt, da bi malčice kasnije superherojski popio i koji metak kako bi dobio pravi povod da mu oči “postanu ubilački crvene“ i “nekom razbije lice“. Sadašnjoj publici bliži je Rodriguezov pajdaš Quentin Tarantino od jednog Orsona Wellesa (“Dodir zla“), Nicholasa Raya (“Oni žive noću“) ili Jacquesa Tourneura (“Iz prošlosti“), stoga “Sin City 2“, istovjetno prethodniku, slijedi narativnu strukturu “Paklenog šunda“.

Tri (ne)povezane priče zapetljane kronologije isprepleću, među ostalim, putove Marva, Nancy (Jessica Alba), Johnnyja (Joseph Gordon-Levitt), senatora Roarka (Powers Boothe), Dwighta (Josh Brolin) i, dakako, Ave. Konačno, “Sin City: A Dame To Kill For“ je nastavak i mora biti dvostruko žešći od prethodnika. Film je još “tvrđe kuhan“ - fatalne žene su fatalnije, (anti)junaci “mačističkiji“, negativci korumpiraniji, ugođaj pesimističniji s crnjom noći i neumornijom kišom, nasilje krvavije, izljevi boja redovitiji, erotika eksplicitnija. Voluminozna Eva Green većim je dijelom gola s grudima na izvol'te ili biva kadrirana u prozirnom negližeu, pri čemu je Rodriguez nadmašio i njezino provokativno golišanje u ovogodišnjem nastavku “300“, toples Carle Gugino iz prvog “Sin Cityja“ da i ne spominjemo.
Bi li ili ne stari “noir“ filmovi razodjenuli (fatalne) žene da im to nije branila cenzura, ovdje prepoznajemo pečat redatelja odraslog na eksploatacijskim “grindhouse“ filmovima sedamdesetih i u tim trenucima “Sin City 2“ odašilje vibracije muške fantazije i slinjenja nad “komadima“, s viđenjem ljepšeg spola u ulozi neodoljivih kučki (Ava), izvijajućih striptizeta (Nancy), seks-bombi s dubokim dekolteom i strojnicom (Gail Rosario Dawson) ili katanom u ruci (Miho Jamie Chung). Pa opet, kao u svakom pravom “noiru“, muškarci su ti koje će žene obmanuti. “Ona me posjeduje, tijelo i dušu“, priznaje Dwight za Avu, ljubav(nicu) iz prošlosti na čiji je poziv dotrčao poput poslušnog paščeta. Muškarce, zaljubljene, naivne i slijepe od pohote će manipulativne, predatorske žene će - motivatorice radnje - pokoriti koristeći raskošno tijelo kao smrtonosno oružje.

“Seks te zaglupi“, u to ime zaškripi rečenica u filmu i zasiječe zrak poput oštrice “male, ubojite“ Miho. Takvo što nije se moglo čuti u, recimo, “Dvostrukoj obmani“ (1944.) Billyja Wildera. Seksualna sugestija nazirala se u opaski “Ubojstvo ponekad miriše na divlje ruže“ upućenoj “femme fatale“, jednako kao što je onomad plafon bilo otvaranje “Poljupca smrti“ (1955.) Roberta Aldricha s ženom nagom ispod kišnog kaputa. Da se pedesetih mogao igrati kolorom Aldrich bi kaput vjerojatno obojao u plavo kako bi naglasio momenat i razbio razmjerno monotona “noirovska“ sjenčenja. Zato Rodriguez radi to umjesto njega - boginja Ava će došetati u c/b kadar sa sjajnim baršunasto plavim kaputom, odgrnuti monokrom crno-sivih sjena i u hipu smotati Dwighta.
Fleševi kolora češće se ovaj put prelijevaju unutar kadra za potrebe ekstra atrakcije, no postepena pojava boja ni u jednom trenu ne prijeti preuzeti crno-bijeli svijet “noira“, podčiniti ga poput fatalne žene. “Sin City: Vrijedna ubijanja“ ponajprije je Rodriguezova posveta atmosferičnu “noiru“ i njegovoj ideologiji ispisanoj u Chandlerovim i Hammetovim romanima, platformama za najbolje kinoprimjerke žanra, pa tek onda prijelomna, računalno generirana tehnološka stilska vježba kompozicijski briljantnih kadrova stvorenih da se presele i u eksperimentalni film prve klase. Bezbrojne su referencije na klasike žanra u “Sin Cityju 2“. Redateljski dvojac se pridržava arhetipskih elemenata žanra u slici i naraciji.

Boje “noira“, bijela i crna preciznih smirenih linija, avangardno se ljube u kadru i pretapaju u sivu. Jer, likovi su osjenčeni sivom kao u svakom “noiru“. Kvintesencijalni “noirovski“ protagonisti i antagonisti, dobri-loši heroji, prokleti romantičari s grižnjom savjesti, pokvareni policajci, preljubnici, političari, uronjeni do guše u praznu bocu viskija. Film otvara vrata univerzalno prepoznatljivoog devastirajućeg svijeta mračnih striptiz-klubova i barskih rupčaga obavijenih dimom cigareta, pohlepe, izdaje, kocke, ljubomore i osvete, prošaranog mecima koji pijuču iz petnih žila i šakama snage “teretnog vlaka“. Akcija se jednostavno mora oglasiti kad imate u kadru Brucea Willisa (“macho“ policajac Hartigan) i Mickeyja Rourkea.


No, Hartigan i Marv bliži su “noirovskim“ likovima Humphreyja Bogarta i Roberta Mitchuma na steroidima, nego vlastitim akcijskim personama. Bdijući kao duh nad Nancy, Hartigan u “offu“ cinično promrsi kako je “smrt isto kao i život u Sin Cityju“, što vrijedi i za sve “noir“ gradove obavijene grijehom koji su, rekao bi Johnny, poput žene ili kazina – “nekom će se posrećiti“. Sreća je, međutim, varljiva ako naletite na ženu kao što je Ava i potpadnete pod njezinu čaroliju da ste spremni da vas zagrle nježne spone smrti. Lik Eve Green je više od opake dame iz podnaslova filma. Crna udovica koja vrti muškarce oko srednjeg prsta i potom ga zavodljivo poliže objedinjuje fatalne žene klasičnog i modernog “noira“, od Ave Gardner (“Ubojice“), Lane Turner (“Poštar uvijek zboni dvaput“) i Barbare Stanwyck (“Dvostruka obmana“) do Kathleen Turner (“Tjelesna strast“) i Sharon Stone (“Sirove strasti“).

Nakon što Rodriguez snimi Avu kako naga uskače u bazen, kao da snježnobijelim sjajem voli izazivati Mjesec poviše sebe, jasno je zašto je Dwight spreman napraviti sve što treba i staviti joj se na raspolaganje da umori njezina supruga, na što su prije njega pristajali John Garfield, Fred MacMurray, William Hurt... “Ne bi smjela nositi to tijelo“, zasigurno bi joj laskao lik Williama Hurta iz “Body Heat“ opčinjen njezinim oblinama. Ipak, Rodriguez i Miller u Marvova usta radije stavljaju rečenicu “To je žena vrijedna ubojstva“, uokvirujući u njoj ne samo podnaslov filma, već i čitav “noir“. Evina fatalna žena dođe poput nekakve Ave Grandeur, a “Sin City 2“ se potvrđuje kao punokrvni “noir“ od A do Ž. Početak i kraj žanra.

MARKO NJEGIĆ

Revitalizacija 'noira'

“Noir“ se u osamdesetima ljubio i sa znanstvenom fantastikom, najstrasnije u “Istrebljivaču“. Od devedesetih naovamo žanr se oživljavao u nekoliko navrata. Istaknuti filmovi koji su na trenutak revitalizirali “noir“ su “Sirove strasti“, “Pod sumnjom“, “Posljednje zavođenje“, “Vrag u plavoj haljini“, “L.A. povjerljivo“, “Pogrešno skretanje“, “Divlja igra“, “Palmetto“, “Zbogom, ljubavniče“, “Crna dalija“... Loša prođa drugog “Sin Cityja“ na kinoblagajnama (jedva 13 milijuna dolara utrška u Americi; 27 u svijetu) vjerojatno će do daljnjega upokojiti pokušaje “noira“ na velikom ekranu, što je šteta. Je li filmu presudila duga odgoda (devet godina trebalo je proći da se dokopa kina), osjećaj već viđenog ili nešto treće, ostaje da se vidi. No, pravi fanovi prvog filma i žanra općenito trebali bi biti zadovoljni – “Sin City 2“ možda ne djeluje onoliko svježe, ali je na istoj valnoj duljini originala.

Klimaks i antiklimaks

Ava Eve Green toliko je dominantna da njezina (središnja) priča “A Dame To Kill For“ predstavlja kulminaciju drugog “Sin Cityja“. Finalni segment (“Nancy's Last Dance“) s Jessicom Albom u akcijskom osvetničkom pohodu na senatora Roarka nema težinu i djeluje antiklimaktično, možda i zato što zgodna glumica nije odveć uvjerljiva kad siđe s striptiz-pozornice i treba dočarati psihološka trvenja i nutarnja rastrojstva njezina lika vezana uz gubitak voljenog spasitelja Hartigana iz prvog filma.

item - id = 247316
related id = 0 -> 266728
related id = 1 -> 265166
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. studeni 2021 06:02