Film: RESIDENT EVIL: AFTERLIFE; SF akcijski horor, SAD, 2010.
Režija: Paul W.S. Anderson
Uloge: Milla Jovovich, Ali Larter
Distribucija: Continental
Ocjena: ***
Ostavimo li po strani zgodnu scenu u kojoj se Wentworth Miller, zvijezda serije “Zakon braće”, pojavljuje iza rešetaka i jedini zna kako pobjeći iz zatvora ispred kojeg tisuće zombija čeka da ga živa pojedu, “Resident Evil: Drugi svijet” baš i nema smisla za humor.
Kad je pitaju gdje je jedan od likova, kojeg je golemi zombijevski “dželat” prepolovio sjekirom, Milla Jovovich će odgovoriti u stilu “Nije preživio...”, a mogla je ispaliti neki kreativni “one-liner” poput Schwarzeneggerova “He had to split!” iz hita “Trkač”. Ovakav tip akcijske klaonice stvoren je za određeni autoironijski odmak. Stvoren je i za 3D format.
A ako autoironijskog odmaka nedostaje, barem je “treća dimenzija” tu. I za nju Paul W.S. Anderson ima osjećaja. To se, naravno, ne odnosi na likove limitirane karakterizacije koji su sve samo ne “trodimenzionalni”, iako je Alice (Jovovich) imala priliku postati takvom s obzirom da je doživjela nagli preobražaj i od nadljudskog bića postala smrtnica.
Odnosi se isključivo na “ispeglanu”, gledateljski poticajnu vizualnost i stiliziranost zbog koje je film “živnuo”. “Resident Evil: Afterlife” uistinu izgleda sjajno, mnogo skuplje od uloženih 60-ak milijuna dolara. Ovdje je 3D pravi, najbolji dosad uz onaj u “Avataru”, nipošto očajna konverzija, tipa “Sudar Titana” od koje bole oči i glava.
Interesantno, Anderson u nekoliko navrata rabi “običnu” digitalnu kameru, kojoj se Alice obraća u prvom licu vodeći dnevnik za preživjele. Kao da se ruga niskobudžetnim filmovima slične poetike. Blagodati budžetirane “treće dimenzije” ovdje su maksimalno iskorištene i čini se da Anderson čitavo vrijeme želi istaknuti da je ovo 3D spektakl, možda i napraviti ljubomornima braću Wachowski koji tu igračku nisu imali snimajući “Matrix”, očitu inspiraciju za “RE 4” (“slow-motion” i “bullet-time”, negativac s coolerskom oblekom i cvikama).
Uzmimo za primjer dojmljivu uvodnu scenu napada na zlu korporaciju “Umbrella”, odgovornu za puštanje virusa koji je pretvorio svijet u postapokaliptičnu snomoricu naseljenu živim mrtvacima. Po nama najprije padaju kapi kiše, da bi potom bile zamijenjene lokvama krvi i pljuskom šurikena.
Redatelj samo zagrijava gledatelja za akciju teškaške artiljerije i oštrih sječiva koja će uslijediti, a pored metaka i sjekira, u našem će smjeru do odjavne špice letjeti i dijelovi zombijevskih tijela prskajući 3D cvike crvenom bojom. Iako je njegova “filozofija” bliska vršnjaku Michaelu Bayu, Anderson njeguje drukčiji pristup filmovanju scena visokog oktana.
Publika, za promjenu, može vidjeti sve što se događa na ekranu zahvaljujući smirenijoj (3D) kameri i obilatoj uporabi raskošnih “slo-mo” prizora, od kojih se ponajviše ističe uzbudljivo koreografiran okršaj u kupaonici. Guilty pleasure.
