RAJ: LJUBAV Mit o seksualnoj 'Hakuni matati'

Film: PARADIES: LIEBE; drama; Austrija/Njemačka/Francuska, 2012.
Režija: Ulrich Seidl
Uloge: Margarete Tiesel, Peter Kazungu
Ocjena: **** ½

Gazdarica ceremonije dodjele nagrada Europske filmske akademije, komičarka Anke Ingelke, u nekoliko je navrata tijekom spektakularnog showa zbijala šale s voluminoznim grudima Margarete Tiesel. Austrijska glumica, zasluženo nominirana za europskog Oscara za ulogu u filmu “Raj: Ljubav“ redateljskog provokatora Ulricha Seidla (“Modeli“, “Import/Export“), dobar dio dvosatne minutaže provodi defilirajući redateljevom mizanscenom kao od majke rođena.

U filmu “Paradies: Liebe“, prvom dijelu planirane trilogije prikazanom u Cannesu (drugi, “Paradies: Glaube“, zavrtio se na Veneciji, a treći, “Paradies: Hoffnung“, izlazi iduće godine) Tiesel i Seidl pokazali su veliku smjelost slaveći tijelo kakvo se rijetko kada na ekranu kadrira u svoj njegovoj nag(l)osti. Naime, moderno društvo priznaje samo tjelesne perfekcije mladih Venera popkulture, precizno zaobljenih oko brojki 90-60-90, a Tiesel je sredovječna, malčice korpulentnija žena prilično istrošene karoserije.
Žensko tijelo i seksualnost Seidl portretira neuvijeno iskreno. Prvobitna scena nudi natruhe režijske neposrednosti na bazi “seidlovski“ vjerodostojnog voajerskog dokumentarizma kojoj ćemo svjedočiti do posljednjeg kadra. Protagonistkinja filma Teresa (Tiesel) odvodi grupu djece i odraslih s posebnim potrebama u luna park da se izguštaju na “peglicama“. “Nemojte se previše ludirati“, upozorava ih Teresa iz osame. Svjedočimo različitim reakcijama grupice. Jedni se vesele sudarima, druge je strah same vožnje, kamoli kolizija. Scena i kod prosječnog gledatelja budi sinesteziju emocija. Simpatično mu je kako je Seidl orkestrirao to što se odvija na ekranu, ali istodobno iz nekog razloga osjeća grižnju savjesti konfrontiran s tim prizorom izrabljujući ga duže od očekivanog.

Redatelj tako postavlja nekoliko stvari ključnih za “Raj: Ljubav“. S jedne strane, suočava publiku s nečim nesvakidašnjim, pripremajući je za jednako nesvakidašnje, osobno putovanje jedne starije žene koja je odavno bila u naponu snage. S druge, crta skice Teresina karaktera - zbog usamljenosti će se i otisnuti u Afriku, u samo srce egzotične, suncem okupane Kenije. Dobro, zbog usamljenosti i razočaranja u muški rod koji joj ne pridaje pažnju kao nekad, kad je bila atraktivn(ij)a. S treće strane, pak, Seidl upravo tu načinje pornografsku eksploatacijsku notu filma koju mu mnogi kritičari spočitavaju. Eksploatacija je, zapravo, višesmjerna.
Bijelopute njemačke/austrijske “hausfrau“ poput Terese odlaze u Keniju na obilatu porciju seks-turizma s repetama i tamo iskorištavaju crnce - dvostruko mlađe i mršavije, obdarene velikim penisima - za utažavanje erotske gladi. Opet, reklo bi se da redatelj i njih, većinom glum(i)ce-naturščike, eksploatira “full-frontal“ razgolićavanjem. Uzmimo za primjer 15-minutnu scenu multiple golotinje. Teresine novostečene prijateljice poklanjaju joj za rođendan stripera, jednog od tipičnih Kenijaca koji pružanjem seksualnih i inih usluga – dakle, ne samo prodajom turističkih suvenira na pješčanim plaćama, tik do prozirnog mora - hrani siromašnu obitelj. “Tvoj je od glave do penisa“, ponosno će ga predstaviti Teresi. Crnčev penis bjelkinje će omotati ružičastom vrpcom i natjecati se koja će mu priuštiti erekciju.

Gledatelj se, kao na početku film, nanovo nalazi “pod opsadom“ pomiješanih osjećaja, a nigdje Stevena Seagala da polomi sinesteziji kosti. (Isprve) razmjerno zabavna proslava rođendana ustupa mjesto sažaljenju i degradaciji svih umješanih... a) žena, koje su nečije majke ili bake, zato što se uvijaju oko stripera, trljaju njegov ud o svoje grudi i slično, da sad ne ulazimo u grafičke detalje neprikladne njihovoh dobi, b) stripera koji ne može postići punu erekciju i biva ponižen. Kritičari su, valja navesti, samo dijelom u pravu. Fizička golotinja u filmu je jednaka mentalnoj, osobito kod Terese koju izvrsno tumači Tiesel, (o)stavljajući srce i dušu na ekranu.


“Paradies Liebe“ je u biti film o njezinoj očajničkoj potrazi za čulnosti ljubavi, ne razvratnim seksom, što se vidi u trenucima kad jednog crnca uči kako da joj dira grudi i govori mu da je gleda u oči/srce. Privučena lažnim obećanjem “In Africa love is forever“, Terese traži ljubav i na kraju pronalazi razočarenje, čak i u “raju“ Kenije, znači daleko od “pakla“ Austrije.

U tom procesu Seidl je uspio reći nekoliko kritičkih riječi o kolonijalizmu i konzumerističkom kapitalizmu Zapadnog svijeta, rukovođena zaraznom “Hakuna matata!“ (u prijevodu: nema problema) mantrom iz hollywoodskog blockbustera “Kralja lavova“ (1994.) koju, dakako, u filmu čujemo odmah po dolasku u Afriku. Umjesto muškaraca, na što smo navikli, sad žene, očajne kućanice, za šaku eura pokušavaju kupiti ljubav, i to u Trećem svijetu, nadoknađujući sve ono što su htjele, a nisu imale priliku to napraviti. “Raj: Ljubav“ okreće drugu stranu (feminističke) medalje.

Margarete Tiesel za SD: Ulrich Seidl odlično 'oslobađa' glumce Velika većina filma se tenmeljila na improvizaciji. Postojao je scenarij, ali ja ga nisam pošteno vidjela. Ulrich odlično oslobađa glumce u kadru. Često nam je govorio da neće ništa snimiti što ne želimo, a samim time vi dajete više, jer vam ne stvara presiju – izjavila nam je Margarete Tiesel popodne uoči dodjele europskog Oscara koja smatra “nevjerojatnim“ to što se na Malti, u izboru EFA-e, našla među takvim zvučnim nominenticama (Kate Winslet, Emmanuelle Riva i Nina Hoss). Tiesel nam je priznala kako bi voljela surađivati s Woodyjem Allenom i Pedrom Almodovarom. Bio bi to njezin san snova. Također, otkrila nam je kako svake godine s djecom dolazi u Hrvatsku na godšnji odmor. Bila je na Hvaru, u Istri... A kad je bila mala, s roditeljima je ljetovala na Krku.