PUTNICI LJUBAVNICI Ima li autopilota u avionu?

Film: LOS AMANTES PASAJEROS; komedija; Španjolska, 2013.
Režija: Pedro Almodovar
Uloge: Javier Camara, Lola Duenas
Distribucija: Discovery
Ocjena: *** 1/2

Zbivanja u ovom filmu plod su mašte i nemaju veze sa stvarnošću. Najnoviji “un film de Pedro Almodovar“ načet je obznanom koja se obično ispiše na samome kraju odjavne špice. Početak s kraja. Ili, kraj je početak. Film “Putnici ljubavnici“ predstavlja povratak najutjecajnijeg španjolskog “auteura“ vjetropirastim, nepretencioznim ostvarenjima kakve je radio na početku karijere. Animirana uvodna špica, šarena da ne može biti šarenija i lišena iole kompleksijih crtačkih poteza, priprema teren za prvu scenu koja “podiže“ radnju zajedno sa zrakoplovom Peninsula 2459.

Dvoje zaljubljenih zaposlenika madridske zračne luke na pisti nehotično će prouzrokovati zaplet filma. Njih utjelovljuju Almodovarovi kućni glumci, Penelope Cruz i Antonio Banderas, koji će razmijeniti odigrati dijalošku partiju naizgled uživajući što napokon dijele ekran u njegovu filmu, pa makar nakratko. “Mučno mi je, trudna sam“, usklikne ona. “Opazio sam da su ti sise veće“, poklopi je on. Angažman u malim, ali važnim “cameo“ ulogama Penelope i Antonija, zvijezda redateljevih mračnjačkih novomilenijskih ostvarenja za sinefile, ženskih filmova (“Vraćam se“), melodramskih “noira“ (“Slomljeni zagrljaji“) ili trilerskih horora (“Koža u kojoj živim“), također otkriva Pedrove (ne)skrivene intencije.
Almodovar je s “Los amantes pasajeros“ želio uzeti kratak predah od slojevitih, ozbiljnih filmova. Nije isključeno da mu je ideja za priču pala na pamet tijekom avionskog leta na mjesto gdje je trebao provesti godišnji odmor. Ako je s prethodnim filmom evocirao tamnu vibru “Matadora“ (1986.) ili “Zakona čežnje“ (1987.), Pedro sada vizira na otkačeni “light“ humor “Žena na rubu živčanog sloma“ (1988.) ili nešto manje poznatog filma “Pepi, Luci, Bom i druge djevojke iz grupe“ (1980.). “Putnici ljubavnici“ su najviše što se Španjolac uspio približiti parodiji na filmove katastrofe poput “Aerodroma“ (1970.) i snimiti vlastitu inačicu komedije bez zadrške “Ima li pilota u avionu?“ (1980.).

I “Los amantes pasajeros“ je, kao “Airplane!“, zbijen mahom u poslovnu klasu i kokpit jednog zrakoplova, a verbalne/fizičke pošalice nemaju granice i ruše seksualne barijere. “Cockpit“, zapravo, ovdje dobiva neko novo značenje. Svako malo se spominje kita (“cock“), najčešće iz usta glavnog stjuarda (Javier Camara) u kontekstu “pušenja“, likovi su otvoreni homoseksualci (ostali domaćini u avionu Carlos Areces i Raul Arevalo) ili biseksualci (pilot Antonio de la Torre), a iz “ormara“ će izaći i mačoidni frajeri koji nisu mislili da su gay senzibiliteta (kopilot Hugo Silva).
Kod Pedra se uvijek s riječi prelazilo na djela, pa će se tako i obaviti “fellatio“, bilo na putniku omamljenu tabletama, bilo kopilotu (u kokpitu!) od kojeg se očekuje da spasi avion od potencijalnoga udesa. Poradi tehničkih problema, nefunkcionalnosti dijela opreme za slijetanje, zrakoplov Peninsula 2459, na liniji Madrid-Novi Meksiko, prisiljen je kružiti poviše Toleda bez cilja, jer piloti ne znaju ni kad će ni gdje sići s bijelih oblaka. Treba im, naime, posve prazna pista. “Nema nigdje piste“, saopći netko u panici.

Ispostavilo se da se ta rečenica poklapa s manjkom festivalskih pista na kojima se trebao “zarulati“ film “Los amantes pasajeros“, počevši od Cannesa, Pedrovoj redovito prvoj postaji. Ruku na srce, pred nama je uradak koji povremenim posezanjem za režijskim autopilotom i “campovskom“ prizemljenošću dobrog ukusa ipak strši u odnosu na Pedrovu zlatnu novomilenijsku nisku. Drugom činu filma, spuštenom na tlo, napose manjka dinamike - Almodovar usporava radnju mrsi podzaplet s glumcem iz sapunica zarobljenim u avionu (Guillermo Toledo) i njegovim dvjema ljubavnicama slomljena srca (Blanca Suarez, Paz Vega).
No, Pedro je, čak i kad je slabiji, još uvijek iznad prosjeka i dovoljno intrigantan, pa je čudno da za “Putnicima ljubavnicima“ nije vladala jagma, iako su se canneski selektori dosad grabili za svakog novog Almodovara. Film se, tako, koncem ožujka regularno otvorio u matičnoj Španjolskoj i ovoga ljeta kreće u svjetska kina (engleski) naslovljen “I'm So Excited“ na pomoćnim krilima pjesme grupe Pointer Sisters u pomaknuto koreografiranoj burlesknoj izvedbi trija “spaljenih“ i pripitih gay stjuarda (Camara, Areces, Arevalo).

Stjuardi dobrim odabirom pjesme pokušavaju zabavljati putnike iz poslovne klase i odvratiti im pažnju s moguće katastrofe, no kako od panike i sami truse tekilu, nastaje show, nipošto ne preporučljiv za izvođenje tijekom leta. Primjerice, stjuardi će budnim putnicima – sredovječnoj vidovnjakinji djevici (Lola Duenas), skupoj prostitutki u godinama (Cecilia Roth), misterioznom Meksikancu (Jose Maria Yazpik), poslovnom čovjeku u bijegu (Jose Luis Torrijo)... - spraviti ubojiti koktel “Valencia“ koji uključuje i opake barbiturate, konkretno meskalin u avion prošvercan u dupetu.


Koktel će netko opisati kao “slatkast, ali malo gorčine“. Isto se može reći i za “Los amantes pasajeros“. Neki od odvaljenih likova razvezat će jezike doslovno i figurativno. Recimo samo da vidovnjakinja više neće biti djevica kad zajaši nekog usnulog frajera iz ekonomske klase. “Jahanje“ ekonomske klase poprima stvarnu dijagnozu filma. Zrakoplov je u “Los amantes pasajeros“ sociopolitička metafora za uspavani španjolski puk.

Poslovna klasa (društveni i politički imućnici) “drogirala“ je i umrtvila ekonomsku (mali ljudi) kako bi njome mogla dominirati i manipulirati u teška vremena kojima je sama doprinijela. O financijskom kolapsu likovi čitaju u novinama za vrijeme leta, a recesija se u punoj snazi ukazuje u finalu. Pedro ne snima spuštanje oštećenog aviona. Slijetanje se čuje negdje u pozadini. U prvom planu je krizom načeti, opustjeli aerodrom.

Vjeran dragim glumcima “Putnici ljubavnici“ predstavljaju sedmu suradnju Pedra Almodovara i Antonija Banderasa (“Labirint strasti“, “Zakon čežnje“, “Matador“, “Žene na rubu živčanog sloma“, “Veži me!“, “Koža u kojoj živim“), odnosno petu s Penelope Cruz (“Živo meso“, “Sve o mojoj majci“, “Vraćam se“, “Slomljeni zagrljaji“) i četvrtu s Lolom Duenas (“Pričaj s njom“, “Vraćam se“, “Slomljeni zagrljaji“). Almodovar je poznat po tome da prigrli drage španjolske glumce i nanovo ih angažira, kao Ceciliju Roth (“Sve o mojoj majci“), Javiera Camaru (“Pričaj s njom“) i Blancu Suarez (“Koža u kojoj živim“). Tko zna, prelijepa Blanca možda bi mogla postati njegova nova muza.

Najbolje od Pedra u 21. stoljeću Svih ovih pet filmova, koje je Almodovar snimio u novom mileniju, mahom su izvrsni, no osobna lista išla bi ovako... 1. Pričaj s njom (2002.) 2. Slomljeni zagrljaji (2009.) 3. Koža u kojoj živim (2011.) 4. Loš odgoj (2004.) 5. Vraćam se (2006.)