StoryEditor

PROŠLOST Nader i Simin se još uvijek rastaju

Piše PSD.
3. lipnja 2013. - 10:07
Film: LE PASSE; drama; Francuska, 2013.
Režija: Asghar Farhadi
Uloge: Berenice Bejo, Ali Mosaffa
Ocjena: *****

Razvod se u prethodnom filmu Asghara Farhadija “Nader i Simin se rastaju“ iscrtavao među klasnim linijama iranskog društva, ali bračni problemi bili su postavljeni “univerzalno“. Priča se dala locirati i izvan granica Irana. U Francusku, recimo. Pariz. Gdje je Farhadi ambijentirao još jednu demontažu suvremenog braka ili, kako on to još nemilosrdnije naziva, “smrti obitelji“. U drami “Prošlost“, njegovom prvom redateljskom izletu izvan domovine, na stranom, francuskom jeziku Farhadi je izmjestio radnju iz Teherana u pregrađe Pariza.

Tamo iz rodnog Teherana dolazi Ahmad (Ali Mosaffa) kako bi potpisao razvod sa suprugom Marie (Berenice Bejo). Supruzi već dobre četiri godine žive odvojeno, pa je vrijeme da se službeno rastanu i njihov brak okonča na papiru. Ahmad nakon dolaska u francusku prijestolnicu otkriva da se članovi njegove bivše familije nalaze na intimnim životnim raskrižjima. Marie je zaručena za Samira (Tahar Rahim) i planira se za njega udati. Veli da ga voli “dovoljno ozbiljno“ da “bude trudna“, što i jest. Tinejdžerica Lucie (Pauline Burlet), Marieina kći iz prijašnjeg braka s kojom je Ahmad jako povezan, želi stopirati majčino vjenčanje za novog tipa i distancira se od nje.
Da metež bude potpuniji, Samir ima vlastitog klinca Fouada (Elyes Aguis) i “tehnički“ je još oženjen suprugom koja osam mjeseci leži u komi nakon loše izvedena suicida. “Ja sam nitko u ovoj priči i nisam ovdje da propovijedam“, saopćit će Ahmad koji sve to doznaje kroz usputne razgovore. Redatelj zauzima Ahmadovu poziciju i nenametljivo, “sa strane“, slika obiteljska previranja, nerazumijevanja i manjak iskrene komunikacije, precizno profilirajući likove uhvaćene u isprepletenoj mreži tragičnih, razarajućih propusta, tajni i laži.

Farhadijeva “sapuničasta“ radnja potajice se raspleće kao još jedan “detektivski film bez detektiva“, “whodunit“ triler u kojem se interfamilijarni obrati ljušte kao nježna glavica luka. “Le Passe“ se može sagledati kao neslužbeni nastavak “Jodaeiye Nader az Simin“, s time da se Nader sada zove Ahmad, a Simin - Marie. Oba Farhadijeva filma, pored centralnog motiva rastave, karakterizira strpljivi, neužurbani ritam pripovijedanja, dugi kadrovi, bujica nervoznih dijaloga i slojevita “puzzle“ konstrukcija. I strukturu ovog filma Farhadi je iznijansirao na način da svatko u publici utjelovljuje detektiva odgovorna za istraživanje obiteljske enigme.
Zagnetka, između ostalog, uključuje dokučivanje razloga pokušaja samoubojstva, što je Samirovoj ženi prošlo kroz glavu u tom trenutku i ima li to kakve veze s proslijeđenim mailovima ljubavnih pisama? “Odgovor koji svaki ‘detektiv’ pronađe može biti drukčiji“, rekao nam je u intervjuu. Detektiv u nama, recimo, opaža sitne potankosti unutar kadra, od govora tijela likova nadalje, jednostavne, a kompleksne, s bogatstvom metaforičkih značenja. Istina izlazi na vidjelo u najtišim momentima.

Primjerice, Samir povremeno zasuzi i pravda se da je to alergija na boju na zidovima Marieine kuće koji se liče. Je li stvarno alergičan ili plače, otvoreno je za iščitavanje. Moguće ovo potonje, samo što kišu u očima Farhadi utišava konstantnim pljuskom vani. U ovom filmu za odrasle nema mjesta “spilbergovski“ dječjim momentima, poput nevine igre kćerkice s ventilom boce za kisik u prethodnom filmu... Nadalje, Mariein dom gotovo postaje zaseban “lik”. Renoviranje kuće nije dovedeno do kraja, što je alegorija za nerazriješeni odnos Marie i Ahmada.



“Kad se dvoje ljudi sretnu četiri godine kasnije i počnu svađati, znači da stvari nisu riješene“, potvrđuje Ahmadov prijatelj povezane reperkusije na relaciji prošlost-sadašnjost i šire. U prvim minutama filma, nakon što pokupi Ahmada u zračnoj luci i sjednu u auto, Marie ga pita da se okrene i pogleda ima li koje vozilo da mogu krenuti. Naslov filma, “Prošlost“, spušta se simbolično na ekran u trenutku kad se oboje osvrnu iza sebe. Kako zaboraviti prošlost i krenuti dalje? Odgovor je: teško.

Fizička sličnost Samira i Ahmada jedan je od razloga zašto se Marie ne može (ili ne želi) pomaknuti naprijed. Likovi u Farhadijevu filmu pokušavaju pogledati budućnosti u lice, no težina zajedničke prošlosti od koje pokušavaju pobjeći usisava ih natrag i okomljuje se na sve njih, možda i zato što (ne)svjesno čine sve što mogu da se prianjaju za ono što se dogodilo, što već znaju i pruža im kakvu-takvu sigurnost. Iranski redatelj nije slučajno obiteljsku kuću postavio blizu željezničke pruge. Vlak predstavlja prolaznost vremena i života koji “ide dalje bez nas“, kako to realno opaža Ahmad. Prošlost se cijelo vrijeme isprepleće na tračnicama budućnosti.

Marko NJEGIĆ

Bejo - vulkan emocija

Berenice Bejo najveću je konkurenciju za nagradu za najbolju glumicu u Cannesu imala u Lei Seydoux i Adele Exarchopoulos. Kad su njih dvije osvojile zajedničku Zlatnu palmu s redateljem Abdellatifom Kechicheom za film “Plava je najtoplija boja“, Bejo je postala istureni favorit. Francuska glumica argentinskih korijena, bila je već nominirana za Oscara u nijemom filmu “Umjetnik“. No, uloga u “Prošlosti“ stubokom je drukčija - zarazni osmijeh u tišini romantične komedije sada zamjenjuje nervozni grč na licu. Njezin lik je aktivni vulkan emocija. Bejo je imala odličan oslonac u partnerima: Ali Mosaffa je jedan od najpoznatijih iranskih glumaca, a Tahar Rahim se proslavio ulogom u “Proroku“ i, zanimljivo, u Cannesu je imao još jedan film, “Grand Central“, i to s Leom Seydoux.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. rujan 2020 17:26