PRIJE PONOĆI Ljubav u zalasku sunca

Film: BEFORE MIDNIGHT; romantična drama; SAD, 2013.
Režija: Richard Linklater
Uloge: Ethan Hawke, Julie Delpy
Ocjena: *****

“Poput sunčeve svjetlosti i zalaska sunca pojavljujemo se i nestajemo. Važni smo nekome, ali samo prolazimo.“ – “Prije ponoći“ (2013.)

Otvorenim krajevima završavali su ljubavni filmovi “Prije svitanja“ (1995.) i “Prije sumraka“ (2004.). Situacijama koje su se istodobno doimale kao krajevi i (novi) počeci. Redatelj Richard Linklater ostavljao je likove Jesseja (Ethan Hawke) i Celine (Julie Delpy) na pravome mjestu, obavijene daškom misterije, puštajući publici da u vlastitoj glavi za njih zavrti moguću inačicu budućnosti. Amerikanac i Francuskinja upoznali su se u vagonu u Austriji (“Before Sunrise“). Mladi Jesse nagovorio je Celine da siđe s vlaka u Beču, provede nekoliko sati sa njim. Šetali su austrijskom prijestolnicom, pričali unedogled, zaljubili se do ušiju i rastali, obećavši jedno drugom da će se opet sresti.

I tu je propupala gledateljeva mašta. Jesu li se izvršili obećanje i sreli se? Ma mora da jesu, prije ili kasnije, uvjeravali su se najveći sanjari. I mora da su ostali “happily ever after“. Devet godina kasnije Linklater u “Before Sunset“ nudi odgovor kakav se možda vrzmao u mislima jednih romantičara, riskirajući da drugima poljulja iluziju savršenog intimnog zamišljaja. Nakon što su se izgubili gotovo cijelo desetljeće, Jesse i Celine sreću se u kolijevci ljubavi, Parizu. Naime, Jesse je napisao knjigu nadahnutu njihovim “kratkim susretom“. Celine je od svih knjižara na svijetu, da parafraziramo besmrtnu “Casablancu“, naletjela baš u njegovu.
Ljubavnici nastavljaju tamo gdje su stali, iako je on u braku, a ona u vezi. Điravaju Parizom, razmjenjuju pametne, kontemplativne dijaloge s uhom za životno, ljubavno i poetično. Jesu li suđeni jedno drugome? Ljubav života? Sjaj u očima govori da je(su). Osjećaji naviru napolje. Uzajamna privlačnost raste do vrha Eifellova tornja. Ipak, Linklater opet radi rez kad je najbolje i sve je moguće – Jesse i Celine nalaze se u njezinu stanu, čašica vina i Nina Simone rade na atmosferi... “Dušo, propustit ćeš taj avion“, proročki prisnaži Celine. Je li “druga prilika“ rezultirala strastvenim vikendom u Parizu ili (do)životnom vezom?

I jedno i drugo, odgovara Linklater u “Prije ponoći“, nanovo se izlažući opasnosti da nekome uskrati zamišljenu fatamorganu “sretnog završetka“. Ambijentirajući prvu scenu “Before Midnight“ na aerodrom, redatelj draži fanove, no nešto kasnije, prilikom razgovora o Jessejevoj drugoj knjizi, doznajemo kako je on doista “propustio avion“, u Celineinom se stanu zacrnili prozori i uslijedio je seks kao da nema sutra. Na aerodrom je Jesse došao otpratiti sina koji se vraća njegovoj bišoj ženi u Ameriku. Gdje je Celine? Čeka Jesseja u autu ispred aerodroma s njihovim kćerkicama blizankama. Očito je, Jesse i Celine su uronili u ozbiljne vode od njihovog drugog filmskog “datea“.
Pridružujemo im se tijekom posljednjeg dana obiteljskih praznika u Grčkoj, kad na površinu, unatoč kemiji koja ih je navela da se zaljube, postupno izlaze trzavice zbog nezadovoljstva, frustracija i nesigurnosti nakupljenih u dugogodišnjoj vezi na rubu sredovječja. “Da se, recimo, danas susretnemo, bi li mi prišao i tražio da siđem s vlaka“, zanima se Celine. “Prije ponoći“ se drži vremenske “jedan-dan-u-životu“ strukture prethodnika i koncipiran je na njihovom “walk-and-talk“ tragu – u nizu promišljeno koreografiranih i veoma dugih kadrova slijedimo likove kako, vozeći se u autu ili šetajući, pričaju spontanim, prirodnim dijalozima o svemu što treba znati, muškom i ženskom.

Filozofske, dovitljive rečenice pune pameti i srca frcaju u scenama koje traju po pet-šest minuta u jednome kadru i produciraju osjećaj sirove autentičnosti koji uvlači gledatelja i odašilje mu vibru da zaboravi kako je ovo “samo film“, već nešto što se događa ravno ispred nas, pa se gledatelj može povezati s okolnostima na ekranu. Riječi su bile pogonsko gorivo “Before“ filmova, a ovdje imaju svojstvo da nanesu bol, ne samo liječe, kad jedan telefonski poziv prekine romantiku, nastupi svađa i partneri naglas kažu što možda i ne misle.
Ethan Hawke i Julie Delpy, koautori scenarija, više ne utjelovljuju Jesseja i Celine, likove razvijene do krajnjih granica karakterizacije, nego takoreći jesu oni - ovaj put uzemljeni u stvarnosti svakodnevnog života koja ugrožava bajkoviti romantični ideal prethodnih filmova, čak i na idiličnom odmoru pod krepkim mediteranskim suncem Južnog Peloponeza. “Ako želiš pravu ljubav, to je ovo, stvaran život“, Jesse pokušava uvjeriti bolju polovicu danas kad se (njihova) realnost više ne čini kao mladenački zbroj beskrajnih vjerojatnosti. Ako su “Prije svitanja“ i “Prije sumraka“ bili proljeće i ljeto jedne ljubavi, “Prije ponoći“ je jesen.

Dojam je kako je Linklater namjerno odveo Jesseja i Celine u Grčku, gdje je “sve puno mitskog i tragedije“. Mitska ljubavna priča kakva je njihova suočena je s neminovnošću prolaznosti koje oduvijek kopka Jesseja, još otkako je prvu knjigu naslovio “This Time“, ostavljajući u pijesku vremena magiju prvog poljupca. “Sad bi poželio usporiti vrijeme“, sjetno će Jesse u jednoj sceni trudeći se probuditi romantični plam pričom da je došao iz budućnosti i nosi pismo 82-godišnje Celine njezinoj mlađoj inačici.


Ključna scena filma je, pak, postavljena je u zalaz sunca. “Još je tamo, još je tamo, nema ga“, kostatira Celine kad sunce nestane iza brda. U kontekstu nje i Jesseja sunce je ljubav. Još je tu, no prijeti zaći prije ponoći. Celineina “otvorena“ opaska zaključuje i “Before Midnight“. “Pa... onda ćemo sigurno imati paklenu noć“, veli ona nešto drukčijom intonacijom u odnosu na “Before Sunset“. Jesse i Celine zauvijek? Strpljenja do 2022. godine. “Paklena noć“ u međuvremenu će poroditi zoru i neka nova svitanja.

U sjećanje na Amy Film je posvećen sjećanju na Amy, ženu koja je bila Linklaterova inspiracija za “Prije svitanja“. Linklater je s Amy proveo u Philadelphiji jednu noć šetajući i pričajući, no izgubili su kontakt. Između  “Prije sumraka“ i “Prije ponoći“ Linklater je doznao da je Amy stradala u prometnoj nesreći. Naklon Rohmeru i Kiarostamiju Prva dva filma bila su neskriveni “hommage“ francuskom redatelju Ericu Rohmeru. Duh francuskog filmaša lebdi i nad “Prije ponoći“, no primjetno je da je na Linklatera određeni utjecaj izvršio i Abbas Kiarostami s filmom “Provjerena kopija“.