StoryEditor

PRIČA O IGRAČKAMA 3 Treći, najveći

Piše PSD.
19. srpnja 2010. - 13:59

Film: TOY STORY 3; animirana pustolovina; SAD, 2010.
Režija: Lee Unkrich; Glasovi; Krešimir Mikić, Ranko Zidarić;
Distribucija: Continental
Ocjena: *****

Slučajno ako ste sumnjali, Pixar je ponovno uspio. Pixar did it again! Samo, kod njih “did it again“ ne dolazi u paru s onim “ups“ Britney Spears. Nemoguće je da se izvanredni crtići baš “zalome“ tom animacijskom studiju, onako kao što se DreamWorksu “zalomio“ prvi “Shrek“, eventualno “Kung fu Panda“ i “Kako izdresirati zmaja“. Svaki Pixarov projekt evidentno je “ispeglan“ do narativne i vizualne potankosti.

I svaki redovito postavi visoku letvicu očekivanja pred kreativni tim “pixarovaca“ koju oni u idućem naletu preskoče lako poput Blanke Vlašić. Impresivne dosege prethodna dva Pixarova crtića, remek-djela “Wall-E“ (2008.) i “Nebesa“ (2009.), nije lako oboriti. Uostalom, kao ni prve dvije “Priče o igračkama“ (1995., 1999.).

No, redatelj Lee Unkrich dorastao je zadatku. “Toy Story 3“ apsolutna je perfekcija pokretnih slika računalnog porijekla, iznimno stabilan brak klasičnog propovijedanja i (post)modernih tehnoloških inovacija. Crtić počinje superspektakularno, kao nekakav blockbusterski akcijski SF kaubojac, svojevrsna animirana inačica filma “Divlji zapad“, s igračkama Woodyjem, Buzzom i Jessie kao Willom Smithom, Kevinom Klineom i Salmom Hayek.

Mostovi i pruge lete u zrak, vlakovi padaju u kanjonske bezdane, svinjoliki negativci puštaju virus “majmunske gripe“... Rez i shvaćamo da se ništa od toga stvarno ne događa. Sve je to mašta mladog Andyja. Odnosno, sjećanje naših junaka na bezbrižne dane kad se Andy s njima igrao od jutra do sutra. Unkrichova mašta velika je kao kuća, njegove uspomene na djetinjstvo još uvijek žive.

Redatelj je, dakle, u dosluhu s djetetom u sebi koje se igralo s igračkama, a onda se od njih jednog dana moralo rastati, baš poput Andyja. Jer, Andy je odrastao i odlazi na faks. Igračke su znale da će “taj dan kad-tad doći“ i strepe za svoju sudbinu, iako ih Woody uvjerava da će se gazda pobrinuti za njih. Prilikom spremanja sobe Andy odluči samo Woodyja ponijeti sa sobom; ostali će kupiti prašinu na tavanu.

Igrom slučaja, Buzz i ekipa završit će u igraonici “Sunašce“, kamo bi se dragi klinci s njima - otpisanim, ostavljenim ili prodanim igračkama - trebali igrati po cijeli dan, a jednom kad ovi odrastu, dolaze novi. Ipak, u “Sunašcu“ im baš i neće zasjati sunce.

Mračna je to utopija s tajnom, “mjesto čemera i jada“, u kojem je jedan naizgled mazni plišani medo, iznutra čudovište, uveo hijerarhiju, zajedno s Kenom (“Nisam igračka za curice!“) i uznemirujućom lutkom bebe, te postavio sebe na vrh piramide. Od tog trenutka pratimo uzbudljivi zatvorski film a la “Veliki bijeg“ Johna Sturgesa, s jasnom metaforom na konc-logore Drugog svjetskog rata, posebice kad naši junaci, koji personificiraju ljude, umalo izgore u spalionici smeća.

Treći nastavak pršti akcijom i slapstick komedijom, pa i elementima rom-coma (Ken i Barbie, Buzz i Jessie), no “Priča o igračkama 3“ zapravo produbljuje egzistencijalizam središnjeg filma, alegoriju o “komadu plastike“ stvorenom da prije ili kasnije postane “smeće“, jednako kao i tugu zbog rastanka s nevinim djetinjstvom.

Unkrich voli likove onako kako samo dijete može voljeti igračke i oprašta se s njima na najbolji mogući način. Nakon što Andy daruje Woodyja i ekipu brižnoj curici, redateljeva se kamera penje u “nebesa“, “beskraj i onkraj“. Rez. Savršen kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. travanj 2021 04:53