Film: OSLO, 31. AUGUST; drama; Norveška, 2011.
Režija: Joachim Trier
Uloge: Anders Danielsen Lie, Hans Olav Brenner
Ocjena:  *****

Fragmenti otuđena života mladih ljudi u Europi sačinjavali su tematski “puzzle“ većine naslova na netom završenom, devetom izdanju ZFF-a. Izvanredan norveški film “Oslo, 31. kolovoza“ Joachima Triera, elegična oda novomilenijskom otuđenju, publiku apsorbira u svijet bivšeg ovisnika Andersa (Anders Danielsen Lie) napaćen silnim brigama.

Joachim Trier i Anders Danielsen Lie odvode nas na posljednje putovanje u životu jednog autodestruktivca, od jedne modre zore do druge, tijekom zadnjeg dana ljeta u Oslu - 31. kolovoza. Na početku filma ustajemo zajedno s glavnim likom. Anders sjedi nalakćen na postelji. U krevetu iza njega budi se naga djevojka, lijepa kao najljepša zraka jutarnjeg sunca. Međutim, Anders gleda zamišljeno ispred sebe, a oči mu skrivaju duboki ocean žaljenja u kojem će se pokušati utopiti.

U sljedećoj sceni vidimo ga kako dolazi do nekog jezerca, puni džepove kamenjem, uzima golemu stijenu u ruke kao teško breme krivnje koju osjeća i zamalo se potapa. Doznajemo da je Anders bivši ovisnik, “razmaženo derište koje je sjebalo sve“. Kako se njegov tretman odvikavanja od droge bliži kraju i “čist“ je već godinu dana, odlazi na intervju za posao u Oslo, grad kojem Trier pristupa kao ravnopravnom liku, snimajući ga okupana kasnoljetnom izmaglicom nostalgije i melankolije.

Na tom razgovoru jasno je koliko je Anders bistar momak kad uredniku popkulturnog časopisa govori o člancima tipa “'Seks i grad' viđen očima Schopenhauera“, ali kad prizna da je (bivši) ovisnik, vidljivo je da i odbija novi početak uvjeren da je njegov život završio. “Imam 34 godine, a nemam ništa. Ne želim početi od nule“, povjerava se prijatelju Tomasu (Hans Olav Brenner) i pobija njegove ohrabrujuće riječi kako će “sve biti u redu, ako ne i bolje“.

Redatelj Trier povremeno snima Andersa izvan fokusa u prednjem planu kako bi prikazao njegovo odvajanje od društva kojem je mogao puno toga ponuditi. U ključnoj sceni filma Anders sjedi u kafiću i promatra svijet oko sebe. Sunce sija, automobili prolaze, tinejdžerice se zaneseno smiju... Svijet nastavlja ići dalje toliko brzo da je naporno pratiti njegov ritam i sustići ga. S životima nastavljaju Andersovi prijatelji i poznanici, koji ga potiho osuđuju, skrivajući egzistencijalnu prazninu iza robovanja društvenim konvencijama (brak, roditeljstvo).

Sve navedeno još više izolira od okoline Trierova protagonista koji, u nemogućnosti da se nanovo poveže s nekoć bliskim ljudima (sestra ga odbija vidjeti, roditelji su na odmoru, bivša cura ne odgovara na njegove pozive), ne uspijeva ostaviti prošlost pozadi, othrvati se osjećaju gubitka i odškrinuti teška vrata budućnosti. U potrazi za zaboravom jedna čaša crnog vina odvest će Andersa ka drugoj. A prije nego gledatelj pomisli kako možda ipak ima nade za njega, posebice kad se nazre mogućnost nove ljubavi, potražit će dilera i započeti finalni posrtaj.

U tužnom filmu Trier na univerzalan i zreo način traga za smislom i ciljem života u suvremenoj Norveškoj, propitujući što se događa kad dolete tridesete, a mladenački polet natkrije crni oblak sumnje i nesigurnosti. “Oslo, 31. kolovoza“ film je o neumitnoj prolaznosti života, trajnoj usamljenosti i modernim pritiscima zbog kojih ponekad nije lako istupiti iz začaranog kruga nesreće i pronaći komadić raja.

Trier suvereno vodi psihološki kompleksno nijansiranu dramu, prodirući u svijet mladićevih nesigurnosti i unutarnjih osjećaja koji žubore ispod njegove naoko mirne površine, a komadiće raja pronalazi u predivnim, snolikim lirskim scenama na rubu šapta sjajno uklopljenih laganica grupa A-Ha i Desire (šifra: Anders se s društvom vozi na biciklima kroz grad i osvjetljava noć sa zvjezdanom prašinom aparata za gašenje požara).

Dobrodošli su to istupi stilizirane magije u drami u kojoj opori realizam, nažalost, finalno pobjeđuje celuloidnu čaroliju. Umjesto zore u Andersovim očima sviće – mrak.