StoryEditor

ONA 'Lajkati' (je) na sav glas

Piše PSD.
23. veljače 2014. - 10:53
Film: HER; fantastična romantična drama; SAD, 2013.
Režija: Spike Jonze
Uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams
Distribucija: Continental
Ocjena: *****

Dodijeliti operativnom sistemu s umjetnom inteligencijom razmjerno prepoznatljivi vokal Scarlett Johansson hrabro je smišljena, pa i višeznačna odluka Spikea Jonzea, redatelja i scenarista filma “Her“, jednog od kandidata za osobnu “best of“ listu ove godine (i šire). Oku iznimno ugodna, duge plave kose i voluminoznih fizičkih oblina, Johansson je utjelovljene rasne mlade žene, utoliko ponajprije “vizualna“ glumica. No, kako bi u ljubavi duša trebala biti važnija od tijela, tako je u filmu “Ona“, reklamiranom kao “A Spike Jonze love story“, Scarlettin glas bitniji od stasa.

Lice joj ne vidimo ni na sekundu, ali mogla je mirne duše biti nominirana za Oscara za ekstraodrinarnu sporednu žensku ulogu ili primiti neko specijalno priznanje američke Akademije. Glumica je iščeznula u živopisnoj vokalnoj izvedbi Samanthe, “intuitivna entiteta“ koji se doima poput “stvarne“ osobe, a tek je (ugodno hrapavi) ženski glas instaliran u računalu nedokučiva “cyber“ svemira koji će razviti mnogostruke tonalitete ljudske naravi - radoznalost, toplinu, ljubavni zanos, ljubomoru...
Johansson takoreći nije bila ovako dobra od “Izgubljenih u prijevodu“ (2003.), presjajnog dragulja Sofije Coppole, inače Jonzeove bivše supruge, s kojim “Ona“ ne dijeli samo hollywoodsku zvijezdu, već i izvrsne glumačke partije i možda još perfektnije pogođen snuždeni ugođaj novomilenijske usamljenosti i alijenacije. Široke kompozicije kadrova “bladerunnerovski“ blještave arhitekture budućnosnog megalopolisa (Los Angeles; djelomično ga glumi Šangaj), uhvaćene s prozora ili krovova nebodera odakle puca pogled na bezgranične neone električnih snova, srodne su totalima i panoramama Tokija.

U japanskoj su prijestolnici osamljeni, “lost in translation“ Amerikanci, stari Bob (Bill Murray) i mlada Charlotte (Johansson), očajnički željeli biti pronađeni, tražili su društvo i razumijevanje, ljudsku interakciju. Sve to traže i likovi filma “Her“, izgubljeni u prijevodu otuđenih, računalno s(t)imuliranih odnosa moderna čovječanstva preseljenih na “majku svih mreža“, od kojih će se braniti sličnim naslanjanjem glave na rame potencijalne ljubavi u ime osjećaja pripadnosti i nade za čovječanstvo sve ovisnije o tehnologiji. Ljudi u Jonzeovu ostvarenju, otuđeni i obamrli, svaki za sebe, nesvjesni drugih, koračaju gradom ili se voze javnim prometalima sa slušalicama u uhu bežično spojenim na sveprisutne internetske portale.
“Daj melankoličnu pjesmu“, komandira kompjuteru Theodore Twombly (Joaquin Phoenix u dijametralno suprotnoj ulozi od one u “Masteru“), “provjeri mail, pusti vijesti“. Nage fotografije trudne zvijezde navečer zamjenjuje “chat“ s “odraslim ženama koje ne mogu spavati“ i vole da ih se prilikom seksa “guši mačkom“ (SexyKitten s glasom Kristen Wiig). Theodore je sjetan i otuđen nakon kraha braka s Catherine (Rooney Mara). Jedinu sreću predstavlja mu povremena ćakula sa susjedom Amy (Amy Adams) i posao, tj. pisanje sentimentalnih pisama za ljude koji više ne znaju izraziti emociju. A Theodore je pun emocija koje Jonze često izmami van u krupnom planu, artikulirajući što ga tišti (Catharine).

U prekrasnim, još uvijek friškim sjećanjima na jednu ljubavnu vezu, ravno iz dubine muške (pod)svijesti, pratimo nevino zaljubljivanje u nekoga kad se svaki dan čini poput medenog mjeseca, male trenutke potpunog prepuštanja toj osobi i dijeljenja zajedničkog suživota, te neminovno slamanje sr(da)ca. Rijetko ovako poetični, “flashbackovi“ ispunjavaju kadar velikom ljepotom i tugom življenja, prožetom i na divnom soundtracku u orkestraciji Arcade Fire. Jonze odlično zapaža muško-ženske odnose. Theodoreov “sastanak naslijepo“ (magnetna Olivia Wilde) u zanesenim je “krupnjacima“ uhvatio “magiju“ površinskog, artificijalnog zaljubljivanja na večernjem izlasku raskvašenom alkoholom, kad se romansa čini kao zbroj neograničenih mogućnosti.
“Blind date“ je Theodorea i nagnao da se prepusti Samanthi s kojom osjeća veću bliskost kao s “djevojkom iz snova“, vlastitom Ruby Sparks. Zato i odbija kasnije, u jednoj od pamtljivijih scena humana filma, tihu surogatnu seksualnu partnericu (Portia Doubleday) da je, na Samanthin nagovor, zamijeni u krevetu jer djeluje “fejk“ zbog nepovezanosti njezina glasa i dodira potpune strankinje. Maštovitiji, romantičniji gledatelji otvorena srca i s nešto širim pogledom na svijet oko sebe, time i kinematografiju, mogli bi zaboraviti na binarno obličje, ženu bez tijela koja živi u kompjuteru i predočiti ljudski lik od krvi/mesa, recimo neku djevojku koju su čuli samo preko telefona, pa makar i onoga s prefiksom “seks“.

Mogli bi shvatiti zašto se u nju zaljubio protagonist i “kupiti“ nekonvencionalnu, provokativnu ljubavnu “techno“ u priču ovogodišnjeg peterostrukog oskarovskog nominenta postavljenu u “sci-fi“ budućnost ne tako daleku od sadašnjosti. Mogli bi, možda, probati zamisliti kako bi izgledala Kubrickova “Odiseja u svemiru“ (1968.) da se Samantha našla na mjestu kliničkog superkompjutora HAL-a 9000. Samantha je “individualizirani sustav“ s ustoličenom intuicijom. Kako se Jonzeova odiseja u ljubavnom svemiru probija naprijed, ona se razvija na temelju iskustava i postaje više od “programiranog“.
“Želim biti komplicirana“, kazuje Samantha, mašta da ima tijelo i pita Theodorea kako je sad biti živ u toj sobi. Čitav tok njihovog razgovora je metafizički, o smislu života i ljubavi, preispitivajući emotivne vrijednosti s intrigantnom analogijom za ovo doba društvenih mreža u kojem takoreći ne postojimo ako nismo “online“. Jesu li osjećaji stvarni ili programirani? Može li računalo biti ogledalo čovjekove duše? Koliko je ljudsko biće drukčiji sustav od kompjutora za ispoljavanje pravih emocija? Može li se voljeti bez dodira, dakle “lajkati“ dušu bez pripadajućeg tijela? Jesmo li i mi ljudi “programirani“ ljubiti? Što je, konačno, ljubav?

Upitan od prijatelja (Chris Pratt) što mu se najviše sviđa na Samanthi, Theodore odgovara apstraktno, potvrđujući beskrajnu složenost (ljudskog) srca. “Svatko tko se zaljubljuje je čudak“, tvrdi Amy, opravdavajući Theodoreovu vezu s računalom, a ljubav je “oblik društveno prihvatljiva ludila“. Ali, nema veze ako vas ta ljubav čini živim i odvodi na “neko drugo mjesto“ (“Bili smo samo ti i ja, sve ostalo je nestalo...“) s pjesmama Arcade Fire kao slikama koje prikazuju zaljubljene u “ovom trenutku“.


Von Trierova
“Nimfomanka 2. dio“ zahtijeva od gledatelja da zaboravi na ljubav. “Ona“ traži upravo uprotno. Ne zaboravite na ljubav. Volite (je) na sav glas i dobro poslušajte Samanthu kad kaže da se “srce proširuje što više voliš“. “Her“ tako postaje podatan i za metafilmsko iščitavanje ljubavi prema kinematografiji. U jednoj sceni Theodore se povjerava Samanthi riječima: “Mislim da sam osjetio sve i da više neću osjetiti ništa novo, samo male verzije staroga“. Njegova zapažanja mogu se prenijeti i na film. U momentu kad pomislite da ste s, recimo, “Adelinim životom“ osjetili sve, svu moć i snagu filma, pojavi se “Ona“.

MARKO NJEGIĆ

Jonzeu se smiješi Oscar za scenarij

“Ona“ je nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg filma, originalnog scenarija, scenografije, glazbe i pjesme (“The Moon Song“ Karen O). Spikeu Jonzeu bi trebao pripasti barem zlatni kipić za scenarij. Prethodno je Jonze bio nominiran za režiju “Being John Malkovich“ (1999.), a njegov “Adaptation“ (2002.) donio je Oscara glumcu Chrisu Cooperu koji se, zanimljivo, nije našao u “Her“, iako je snimio par scena. Režiser je osobno posudio glas malom alienu sklonu prostačenju u virtualnoj videoigrici koju Theodore igra kod kuće.

Adams i Phoenix zaključani na setu

U jednom intervjuu Amy Adams je kazala kako bi redatelj nju i Joaquina Phoenixa, s kojim je prethodno glumila u “Masteru“, svakog dana na setu zaključao u sobi na nekoliko sati da pričaju i bolje se upoznaju. Na setu filma bila je prisutna i Samantha Morton (“Specijalni izvještaj“, “Control“), izvorni glas Samanthe. Jonze ju je, uz njezin blagoslov, na kraju zamijenio s popularnijom Scarlett Johansson. Ipak, u čast glumici ostavio je njezino ime za operativni sustav.

Najveće ljubavne priče 21. stoljeća

Nostalgičari će reći kako su najveće ljubavne priče snimljene u prošlom vijeku (“Zameo ih vjetar“, “Casablanca“, “Titanic“...), no 21. stoljeće dosad je iznjedrilo barem desetak romansi za sva vremena, makar nekonvencionalni(ji)h u odnosu na klasičnije ljubiće. Filmovima kao što su “Adelin život“, “Ona“ i “Izgubljeni u prijevodu“ već je podignut spomenik u gornjem dijelu teksta, zato ovdje navedimo još “Prije sumraka“, “Poslije sumraka“, “500 dana ljubavi“, “Vječni sjaj nepobjedivog uma“, “2046“, “Neobičnu priča o Benjaminu Buttonu“, “Planinu Brokeback“, “WALL-E“, “Glavom kroz zid“...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. siječanj 2022 14:47