OGLEDALO SMRTI Refleksija stravičnog 'selfieja'

Film: OCULUS; horor; SAD, 2014.
Režija: Mike Flanagan
Uloge: Karen Gillan, Brenton Thwaites
Distribucija: Discovery
Ocjena: ***

Zla maćeha iz “Snjeguljice“ stala bi pred čarobno ogledalo, (p)ogledala se malo i postavila čuveno pitanje. “Ogledalce, ogledalce moje, kaži mi najljepši na svijetu tko je“, bile su njezine riječi. Maćehin upit i (njezin) zrcalni odraz babaroge s otrovnom jabukom u ruci još uvijek su inspirativni autorima horora. U najnovijem hororu “Ogledalo smrti“ redatelj Mike Flanagan čak će se i referirati na motiv otrovne jabuke koju će heroina Kaylie (Karen Gillan) u jednoj sceni sočno zagristi, no o tome nekoliko redaka kasnije.

Za početak, da vas uvedemo u “Oculus“, zapišimo da je tzv. mirror scene jedan od najčešće rabljenih tropa u (teen) filmovima strave i užasa, gotovo pa zaseban arhetip otprilike otkako je Catherine Deneueve zatvorila vrata ormara i u zrcalu iza sebe na sekundu vidjela nečiju sablasnu refleksiju (“Repulsion“, 1965.). Žanr je smjesta raspisao natječaj - “Ogledalce, ogledalce moje, kaži mi najstrašnija scena ogledala koja je“. Znate već kako to biva. Najčešće ženski lik gleda se u ogledalu toaletnog ormarića. Iza nje nema nikoga ili ničega. Djevojka otvara vratašca ormarića, uzima nešto odatle, nerijetko pilule za smirenje i kad ih zatvori – bu!
Od hororskog odbljeska u ogledalu se vrištalo i skakalo. Takve stvari su u međuvremenu postale klišej i predmet poruge, a filmovi se u cijelosti počeli vrtjeti oko ogledala pokušavajući na sat i pol rastegnuti “mirror scene“ (npr. “Zrcala“ Alexandrea Aje). U “Ogledalu smrti“ poštena je minutaža rezervirana da likovi, najviše Kaylie i njezin brat Tim (Brenton Thwaites), borave ispred ogledala i odražavaju redateljeva “jump scares“ htijenja što nakon određenog vremena posluje predvidljiva žanrovska rješenja. Znajući to, Mike Flanagan je fokusiran na “karakterizaciju“ titularnog, antiknog ogledala sa sitnom pukotinom u donjem desnom kutu.

Ono je nadnaravni, demonski entitet, odgovorno za 45 smrti, uključujući majku Marie (Katee Sackhoff) i oca Alana (Rory Cochrane) glavnih protagonista 11 godina ranije, u razdoblju kad su oni bili klinci (Annalise Basso, Garrett Ryan). Pod utjecajem ogledala, Alan je “pukao“ i tragedija je zadesila obitelj. Godinama kasnije, Kaylie je odlučna da se osveti ogledalu i dokaže da sadrži nadnaravnu silu uz pomoć kamera, iPhonea i mlađeg brata, netom puštena iz mentalne institucije. Ogledalo je, pak, sposobno braniti se i izobličuje percepciju svih koji su u njega zurili.
Pokušalo je uvjeriti Kaylie i Tima da je brak njihovih roditelja razorila “druga žena“ njezinim ukazanjima u očevoj sobi, isprve benignim, no postupno ominioznim kad to nalože žanrovska pravila “haunted house“ horora - ili u ovom slučaju “ukletog ogledala“ - i Flanagan se pridržava nekih stereotipova (uvenule biljke, obiteljski pas). Ipak, rasprostranjujući priču na dvije isprepletene vremenske razine naracije i suočavajući dvojne perspektive, režiser uspijeva načiniti uvjerljivim trenutke postavljene na zamagljenoj granici stvarnog i zamišljaja, sadašnjosti i prošlosti ne tako duboko zakopanoj u (pod)svijesti.

Likovi se susreću s njihovim mlađim verzijama, suočeni su s mogućnošću da su sebi ili drugima napravili nešto nažao, tlape o nečemu što (ne)postoji, materijaliziraju im se stvari koje nisu tu (jabuka može postati žarulja i obratno), a one koje jesu ponašat će se prema normi “čehovljevske puške“ prvog i trećeg čina (sidro za jahtu). Svakako, “Oculus“ je iznad “Mirrors“ (2008.). I ima bolji kinotajming. Od pamtivijeka ogledalo ima dva lica i podatno je za zrcaljenje dualnosti ljudske prirode u isprepletenosti spoljašnjeg i nutrine (dobar-zločest, kraljica-vještica...). No, u vrijeme Ajina remakea južnokorejskog horora “Into The Mirror“ (2003.), fenomen “selfieja“ nije bio razvijen kao danas.


Flanaganov film tipuje preplašiti tinejdžer(ic)e koji ljube svoj autoportretni odraz, redovno opale “selfie“ u zrcalu sređeni prije izlaska (možda upravo odlaska u kino) i kače ga na Facebook profil sa statusom ukrašenim neizbježnim “emoticonima“. Teško da to rade ispred antiknog zrcala, no nakon dovoljno strašnog Flanaganova ostvarenja, možda bi trend mogao malčice opasti, barem među mlađom populacijom koja se usudila pogledati u “Ogledalo smrti“. Naime, lako je zamisliti prosječnog gledatelja mlađe dobi kako navečer nakon kina pali Fejs i u svojoj slici pred ogledalom ugleda neku prikazu iz filma. “Vidi što ono želi da vidiš“, krilatica je “Oculusa“ koja odražava čitav žanr nadnaravnog horora. “Ogledalo smrti“ potiče likove/gledatelje na samoobmanu, da govore “ovo nije stvarno, već samo trik“ i pitaju se što su zapravo vidjeli.

Katee u 'Plaćenicama' Katee Sachkoff proslavila se na malim ekranima u SF seriji “Battlestar Gallactica“. Prošle se godine napokon pojavila na velikima. Vidjeli smo je u “Riddicku“ pored Vina Diesela i tim je vatrenim akcijskim nastupom rezervirala sebi ulogu u ženskoj inačici “Plaćenika“ (“The Expendabelles“). U glumačkoj ekipi tog projekta zasad je sigurna Gina Carano, a spominju se još Linda Hamilton, Sigourney Weaver, Pam Grier, Milla Jovovich, Kate Beckinsale...