NEMOGUĆE Plimni val emocija

Film: LO IMPOSIBLE; film katastrofe; Španjolska, 2012.
Režija: Juan Antonio Bayona
Uloge: Naomi Watts, Ewan McGregor
Distribucija: Blitz
Ocjena: **** ½

Statistika: ovo je istinita priča jedne obitelji koja je preživjela elementarnu nepogodu vala izazvanog potresom u Indijskom oceanu. Katastrofalni tsunami nemilostivo se nadvio nad obale jugoistočne Azije na izmaku 2004., poklopio i opustošio ljetovališta, pomevši u smrt gotovo 300 tisuća ljudi. Bijela slova na ekranu zavijenom u crno statistički, dakle, upozoravaju publiku što će gledati, a za svaki slučaj, u podlozi se čuje i šum valova.

No, ništa na ovome svijetu ne može istinski pripremiti gledatelja na "Nemoguće" španjolskog redatelja Juana Antonija Bayone, priču o opstanku u svom najsirovijem obliku, osjetna osjećaja ugroze i opipljivih emocija. Nijedan hollywoodski film katastrofe sa spektakularnom sekvencijom gigantskog vala (npr. "Žestoki udar" i "Dan poslije sutra"). Čak ni "Život poslije života" (2010.) Clinta Eastwooda koji se dodirnuo tragedije u dojmljivom "tsunami" segmentu.
Juan Antonio Bayona otvara "The Impossible" kao klasični "disaster movie" budžetiranim kadrom zrakoplova kako tik do kamere propara nebo turbulencija. U avionu, međutim, upoznajemo samo članove britanske obitelji, Henryja (Ewan McGregor), Mariju (zaslužena oskarovska nominacija za emotivno iznijansiranu ulogu Naomi Watts) i njihova tri sina, najstarijeg Lucasa (Tom Holland), Thomasa (Samuel Joslin) i Simona (Oaklee Pendergast). Bayona je jasan: obitelj je u srcu njegova filma.

Henry, Maria i klinci slijeću na božićne blagdane u tajlandsko odmaralište Khao Lak. Na Badnju večer prisustvuju prekrasnom obredu puštanja lampiona u nebo. Idućeg jutra otvaraju božićne darove, kupaju se i rone u prozirnome moru... Obiteljsku idilu nakratko razbijaju Henryjeve (predrecesijske) brige hoće li izgubiti posao, no njegovi bližnji uglavnom uživaju ne znajući što ih čeka. Publika zna i zato dvostruko strepi od prijetećeg mora, osobito kad u jednom kratkom trenutku Bayona prikaže odmorište iz "(polu)božanske" perspektive natmurenog oceana. Silovitom naletu vala prethode izvrsno dočarani zlokobni detalji.
Životinjice među vlatima trave ćute da će se nešto dogoditi, konobarici crkava mikser, jato ptica panično zalepeta krilima u suprotnom smjeru, vjetar zamrsi Marijinu plavu kosu... I pljas! Odmorište se nađe pod udarom galona nadolazeće vode u harajućoj 10-minutnoj sceni kaosa i utapanja. Prizori bujice mora u širokim planovima kako nailazi u dva navrata i odnosi sve pred sobom (ljude, stabla, automobile, brodice...) šamaraju digitalne slike razornosti "majke prirode" iz tipičnih (hollywoodskih) filmova katastrofe, premda Bayona na raspolaganju nije imao ni trećinu njihova proračuna.

Eastwood je, recimo, po uzoru na Rolanda Emmericha ("2012"), rastezao računalne piksele do maksimuma u sličnoj sceni pobjesnjelog talasanja iz "Hereafter". Nasuprot njemu, Bayona se više pouzdaje u "cameronovsku" fizički dodirljiviju s(t)imulaciju morskog mlaza, s bujicom prave vode umjesto kompjutorske. Havarija nezamisliva nekome tko je nije iskusio postaje senzorno još predočivija kad kamera zaroni ispod vode prikazujući kako bespomoćnu Mariju i Lucasa snažna strujanja nemilice lemaju, guraju ih pod ruševine odmarališta, bacaju lijevo-desno kao u nekakvoj divovskoj miješalici, nabadaju na krhotine palmi, spajaju i odvajaju dok se pojedinačno bore da dođu do zraka.
Maestralno režirane scene ostavljaju bez daha, a srca u publici istodobno lupaju 100 na sat i pucaju popola. Spretnim pozicioniranjem kamere, vizualnim senzacijama i zvučnim efektima (zatamnjenja od tupih udaraca glavom o predmete) učinak je gotovo trodimenzionalan i gledatelj ima osjećaj da je nemila zbivanja proživio (ili preživio) u prvom licu 3D-a, makar film nije snimljen u "trećoj dimenziji". Bayona se nanovo potvrđuje kao majstor strave i užasa ("Sirotište", 2007.).

Vidljivo je to kad se vodena stihija s vremenom napokon malčice primiri i redatelj uperi objektiv u užasne ozljede djeteta i majke kojoj, primjerice, zalistak kože visi s noge (meso se rasparalo prilikom udara o grane). Impresivni prikaz krhkosti ljudskog života ide pod ruku s drukčijom vrstom horora u odnosu na Bayonin nadnaravni prvijenac - onaj mitskog "survivalskog" tipa. Redatelj miješa krv i blato pobratimljujujući čovjeka i prirodu (šifra: Maria, Lucas i još jedan klinac na stablu) kao Neil Marshall u "Špilji užasa" (2005.).


Nakon što postariji lokalac s anđeoskim sunčevim sjajem poviše glave ranjenu Mariju odvuče kroz krš/šipražje i dovede je do obližnje bolnice, ostatak filma nešto je manje dojmljiv, međutim svejedno vrlo emotivan, dokudramski sveden, s jedne strane, na Lucasovu skrb za majku i ostale preživjele u pretrpanoj bolnici, podsjećajući na Jima "Jamieja" Grahama (Christian Bale) u Spielbergovu "Carstvu sunca" (1987.), odnosno, s druge, na potragu Henryja i dvojice klinaca za ostatkom obitelji koja će u nekoliko navrata rezultirati "sudbinskim" razdvajanjima i mimoilaženjima. Tu Bayona koristi "spielbergovski" sentiment na temu trijumfa ljudskog duha, no pritom ne prelazi granice patetike, štoviše orkestrira neke vrlo dirljive (filozofske) momente, poput priče jedne vremešne žene Henryjevu sinčiću o neuzaludnosti smrti i "životu poslije života", "zvijezdama koje su se ugasile, ali su toliko jako svijetlile da im svjetlost još uvijek putuje po nebu".

Utoliko, Bayona završava film u pogođenom tonu, ostavljajući preživjele s vječnom traumom, a publiku s tsunamijem suza u očima. Snomorični "flashback" prikazuje Mariju između "ovog" i "onog" svijeta, tame kliničke smrti ispod površine vode i sunčeve svjetlosti iznad nje, na korak do "gašenja". Scena je bliska onom finalnom priviđenju heroine "The Descenta", uz tu razliku što halucinacija Bayonove junakinje ima uporište u stvarnosti.

MARKO NJEGIĆ

Prave žrtve tragedije Ewan McGregor i Naomi Watts, par koji je već glumio zajedno ("Ostati mrtav", 2005.), na festivalu u Torontu upoznao je pravu španjolsku obitelj prema kojoj su likovi Henryja, Marije i njihovih sinova utemeljeni, a zanimljivost je i da su mnogi statisti u filmu "Nemoguće" žrtve tragedije u jugoistočnoj Aziji.

Teški horor Vjerojatno najneugodnija scena tjelesnog horora u filmu jest ona kad Maria počne povraćati u bolnici, da bi potom iz usta izvukla algu dugu barem metar. David Cronenberg bi bio veoma ponosan.

Zlatni kipić Ovo je druga oskarovska nominacija za glavnu žensku ulogu Naomi Watts; prvi je put australska glumica bila predložena za dramu "21 gram" (2003.).