NEMILOSRDNI GADOVI:Tarantino, filmofilima fino

Film: INGLORIOUS BASTERDS; ratna akcija; SAD, 2009.
Režija: Quentin Tarantino
Uloge: Brad Pitt, Diane Kruger;
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

Bio je to Jean Renoir, ako se ne varam(o), koji je rekao da po prvoj sceni možete vidjeti kakav je čitav film. U tom kontekstu, “Inglorious Basterds“ moglo bi se proglasiti ponajboljim filmom u povijesti.

Uvodna scena “Nemilosrdnih gadova“, u kojoj nacist Hans Landa (senzacionalni Christoph Waltz) nonšalantno otpije čašu mlijeka, još nonšalantnije usporedi Židove sa štakorima, a onda najnonšalantnije pobije cijelu jednu obitelj, poštedjevši tek mladu Shosannu (Melanie Laurent), čisto je remek-djelo pokretnih slika, esencija kinematografije.

To je i scena prepoznatljive autorske poetike – glumačkog kuliranja, pametnih dijaloga, vodoskoka krvi... svega onoga što podrazumijeva Tarantinovu “šundizaciju celuloida“.

Ali, Renoir bi se, da je živ, vjerojatno ugrizao za jezik pogledavši “Basterdse“ do kraja. Tako velikih, moćnih scena, poput prve, ima još barem tri, s naglaskom na finale u kinu, gdje se na originalan način prelamaju “Dvanaestorica žigosanih“, “Carrie“ i prvi “Indiana Jones“.

Međutim, nije problem u scenama: “Gadovi“, nažalost, nisu u cjelini “remek-djelo“, kako između redaka tvrdi pukovnik Aldo Raine (Brad Pitt) urezujući usput nožinom svastiku na Landino čelo u društvu Donnyja “Žide-Mede” Donowitza (Eli Roth), kao što je to radio jedan partizan ustaši u trasherskom Sedlarovu “Četveroredu“.

Jer, tarantinovskim elementima nasušno fali “vezivnog tkiva“ bez kojeg je bilo koji film, a posebice njegov, kao Harry Potter lišen čarobnog štapića. Nakon dvaput odgledane posvete špageti vesternima i akcićima s tematikom 2. svjetskog rata (zapravo “hommage“ njegovu veličanstvu FILMU), Tarantinu je sada lakše oprostiti neskladan ton radnje i paralelnu stvarnost u kojoj i Hitler pada pokošen mecima.

Naime, vidljivo je kako je projekt bio gotovo deset godina u nastajanju (izvorno namijenjen za Schwarzeneggera, Stallonea i Willisa kojima bi društvo pravili Tarantinovi “kućni glumci“ Michael Madsen i Tim Roth; potonjeg nije teško zamisliti u ulozi Lande), a onda snimljen za svega četiri mjeseca.

Film, tako, vrluda žanrovskim krivinama i na trenutke se gubi, dok “pulpovski“ koncept zagušuju dugački, gdjekad i pretenciozni dijalozi karikiranih likova čija priča umrtvljuje akcijsku dinamiku. Je li nas QT samo razmazio prethodnim ostvarenjima? Vjerojatno.

No, on je i u nešto lošijem izdanju “die hard” sinefilima bolji od većine. Tako, da parafraziram(o) pukovnika Rainea, gledati Donnyja kako ubija naciste doista je najbliže što ovih dana možemo doći FILMU.